V j e r s k a p i t a n j a

• Crkva ili Biblija (hrv.)
• Jedina prava Crkva (hrv.)
• Što katolici u stvari vjeruju? (hrv.)

P o z i v

• O nošenju prijevjesa (eng.)
• Oni koji služe Bogu ne smiju slijediti modu (hrv.)
• Seks i sveta čistoća (hrv.)
• Djeluje li antibaby pilula abortivno? (eng.)

Ž i v o t

• Statistike o pobačajima (eng.)
• Sedam smrtnih grijeha današnjeg svijeta (hrv.)

Z a m k e N e w A g e - a

• Sjaj i bijeda astrologije (hrv)
  

CRKVA ILI BIBLIJA ?

Jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva

o. Arnold Damen D.I.

Uvod

Sljedeći je nagovor aktualan danas kao što je bio i prije 100 godina kad ga je prvi put izrekao Otac Arnold Damen D.I. Ta njegova poruka je bila i ostala izazov mnogima koji sebe nazivaju "Biblijskim kršćanima" što je očito i iz naslova "Crkva ili Biblija".

Nitko ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za Majku niti imati Riječ Božju kao izvorište vjere bez Crkve kao učiteljice. Radi se o nepogrešivom autoritetu Crkve u poučavanju, prema Kristovom obećanju, koji jedini može očuvati Riječ Božju od zastranjujućih tumačenja. To je sažetak ovog revnog svećenikovog učenja. To je ujedno i srž kršćanstva što o. Damen obilno potkrjepljuje samom Biblijom kao i jednostavnom zdravom logikom.

Svaki iskreni čitatelj Biblije zaslužuje znati istinski odnos koji je Bog uspostavio između Crkve i Svetog Pisma. Stoga pozivamo sve one koji vole Bibliju da pročitaju izlaganje o. Damena bez predrasuda kako vam prilikom čitanja Biblije ne bi bilo "ponešto nerazumljivo, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma - sebi na propast" (2 Pet 3:16)


--------------------------------------------------------------------------------


I
Ljubljeni moji kršćani: - Kad je naš božanski Spasitelj poslao svoje apostole širom svijeta naviještati Radosnu vijest svakom stvorenju ovako je postavio uvjet za spasenje: "Tko uzvjeruje i pokrsti se" - rekao je Sin Boga živoga - "spasit će se; a tko ne uzvjeruje, osudit će se" (Marko 16:16).

Tada nam je postavio dva uvjeta za spasenje: Vjera i Krštenje. Tko uzvjeruje i pokrsti se bit će spašen a tko ne uzvjeruje osudit će se - ili je osuđen. Dakle dva uvjeta za spasenje: Vjera i Krštenje. Ove večeri ću govoriti o uvjetu Vjere.

Moramo imati vjeru da bismo bili spašeni i to božansku a ne ljudsku vjeru. Ljudska vjera ne spašava čovjeka nego samo božanska. A što je božanska vjera? To znači vjerovati Božjem autoritetu u sve istine koje nam je Bog objavio; to je božanska vjera. Vjerovati sve što nas je Bog poučio božanskim autoritetom, vjerovati bez dvojbe, bez oklijevanja; jer u trenutku kada počnemo sumnjati ili oklijevati - u tom trenutku počinjemo sumnjati i u Božji autoritet i tada vrijeđamo Boga, sumnjajući u njegovu riječ. Božanska vjera dakle znači vjerovati bez dvojbe, bez oklijevanja. Ljudska vjera je kad vjerujemo nešto što se temelji na autoritetu čovjeka - ljudskom autoritetu. To je ljudska vjera. A božanska vjera znači vjerovati bez oklijevanja svemu što je Bog objavio božanskim autoritetom, Riječju Božjom.

Stoga dragi moji, nije svejedno koju vjeru netko ispovijeda, unatoč tome što je dobar čovjek.

Može se čuti u ovom malovjernom Devetnaestom stoljeću da nije važno koju vjeru netko ispovijeda ukoliko je on dobar čovjek. To je krivovjerje dragi moji i to ću vam dokazati. Kad bi bilo svejedno što čovjek vjerujeukoliko je dobar čovjek tada nema svrhe da Bog bilo što objavljuje. Ako je čovjeku slobodno odbaciti ono što je Bog objavio koja je korist od toga što je Krist poslao svoje apostole i učenike da uče sve narode, ako je tim narodima slobodno vjerovati ili odbaciti nauk Apostola i učenika? Odmah možete vidjeti da bi ovo bilo vrijeđanje Boga.

Ako Bog nešto objavljuje ili naučava, čini to s namjerom da Mu se vjeruje. On želi da mu se povjeruje kad god nešto naučava ili objavljuje. Čovjek je obvezan vjerovati sve što mu Bog objavljuje, jer dragi moji, mi smo dužni štovati Boga i razumom i intelektom kao i srcem i voljom. Bog je gospodar čitavog čovjeka. On traži njegovu volju, njegovo srce, njegov razum i njegov intelekt.

Gdje je taj razuman čovjek bez obzira na denominaciju, crkvu, ili vjeru kojoj pripada koji će poreći da smo dužni vjerovati u ono što nas je Bog poučio? Siguran sam da nema kršćanina koji će zanijekati da smo obvezni vjerovati u sve ono što je Bog objavio. Stoga nije svejedno koju vjeru čovjek ispovijeda. On mora ispovijedati upravo onu pravu vjeru ako se želi spasiti.

Koja je to prava vjera? Vjerovati sve ono što je Bog naučavao. Siguran sam da će čak i moji protestantski prijatelji priznati da je to točno; inače, rekao bih da nisu uopće kršćani.

"A koja je prava vjera?"

"Prava vjera" - kažu protestantski prijatelji - "jest vjerovati u Gospodina Isusa."

Slažem se, kršćani u to vjeruju. Što pod tim podrazumijevate?

"Morate vjerovati da je On Sin Boga živoga."

Opet se slažemo. Hvala Bogu, oko nečega se možemo složiti. Vjerujemo da je Isus Krist Sin živoga Boga, da je On Bog. Do ovdje se svi slažemo osim unitarijanaca i socinijanaca ali ostavimo njih večeras po strani. Ako je Krist Bog, moramo vjerovati sve što naučava. Nije li to tako ljubljena moja prostestantska braćo i sestre? I to je ta prava vjera, zar ne?

"Da" - kaže moj prijatelj protestant - "držim da je to prava vjera. Da bismo vjerovali da je Isus Sin Boga živoga moramo vjerovati i sve što je Krist naučavao."

Mi katolici tvrdimo isto i tu se ponovno možemo složiti. Sada, moramo vjerovati, morali bismo vjerovati sve što je Krist naučavao - što je Bog objavio - i bez takve vjere nema spasenja; bez takve vjere nema nade u Nebo; bez takve vjere ostaje vječno prokletstvo! To nam potvrđuju Kristove riječi: "Tko ne uzvjeruje bit će osuđen" - kaže Krist.


II
Ali ako mi je Krist, moj dragi ljubljeni narode, zapovijedio pod prijetnjom vječnog prokletstva vjerovati sve što je naučavao, On mi mora dati sredstva da saznam što je On to naučavao.

Ako mi dakle Krist zapovijeda pod prijetnjom vječnog prokletstva, On mi je obvezan dati sredstva da saznam što je naučavao. A sredstva koja nam je Krist dao da to saznamo morala su biti kroz sva vremena dostupna svim ljudima.

Nadalje, sredstva koja nam Bog daje da saznamo što je naučavao moraju biti sredstva prilagođena mogućnostima svakog intelekta - čak i najtupljeg. Jer čak i oni s najslabijim shvaćanjem imaju pravo na spasenje i samim tim imaju pravo i na sredstva pomoću kojih će naučiti istine kojima nas je Bog poučio kako bi mogli u njih vjerovati i biti spašeni.

Sredstva koja nam Bog daje kako bismo saznali što je naučavao moraju biti nepogrešiva sredstva. Jer ako bi to bila sredstva uz koja bismo mogli zastraniti, to uopće i ne bi bila sredstva. To moraju biti nepogrešiva sredstva tako da čovjek služeći se tim sredstvima može nepogrešivo, bez straha od pogreške ili zablude saznati sve istine kojima nas je Bog poučio.

Vjerujem da među ovdje nazočnima nema nikoga - bez obzira na to što je, kršćanin ili nevjernik - tko bi prigovorio ovim mojim pretpostavkama. A ove pretpostavke su temelj ove moje rasprave i zaključivanja pa vas stoga molim da ih imate na umu. Ponovit ću ih jer u ovim pretpostavkama leži snaga mojeg izlaganja i zaključivanja.

Ako mi Bog zapovijeda pod prijetnjom vječnog prokletstva vjerovati u sve što je naučavao, dužan mi je pružiti sredstva da saznam što je naučavao. A sredstva koja Bog daje morala su biti dostupna kroz sva vremena svim ljudima - prilagođena sposobnostima svakog intelekta, nepogrešiva sredstva, tako da čovjek služeći se tim sredstvima može doći do saznanja o svim istinama kojima nas je Bog poučio.


III
Da li nam je Bog dao takva sredstva? "Da" - kažu moji prijatelji protestanti. Isto kaže i katolik: Bog nam je dao takva sredstva. Koje to sredstvo nam je Bog dao pomoću kojeg možemo saznati Istine koje nam je Bog objavio? "Biblija" - kažu moji protestantski prijatelji - "Biblija, cijela Biblija, i ništa osim Biblije." Ali mi katolici kažemo - "Ne; ne Biblija i njeno osobno tumačenje nego Crkva Boga živoga."

Dokazat ću činjenice i izazvati svu moju odvojenu braću - i još k tome sve propovjednike - da opovrgnu ono što ću večeras reći. Kažem dakle, nije osobno tumačenje Biblije ono što je Bog dao da čovjeku bude učitelj nego Crkva Boga živoga.

Jer dragi moji, ako je Božja namjera bila da čovjek nauči Njegovu (Božju) vjeru iz knjige - Biblije - zacijelo bi Bog dao tu knjigu čovjeku; Krist bi čovjeku dao tu knjigu. Da li je on to učinio? Nije. Krist je poslao svoje apostole po svem svijetu i rekao: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!"

Krist nije rekao: "Sjedite i napišite Biblije i raspršite ih po zemlji i neka svatko čita svoju Bibliju i sudi za sebe." Da je Krist tako rekao na zemlji nikada ne bi bilo kršćanstva nego umjesto toga babilon i pomutnja a nikada jedna crkva, zajedništvo u jednom tijelu. Isto tako Krist nikada nije rekao svojim apostolima: "Idite i pišite Biblije i širite ih i neka svatko sam prosudi." Taj nalog je bio rezerviran za 16. stoljeće i vidjeli smo posljedice. Od 16. stoljeća na ovamo imali smo pojavu vjere za vjerom i crkve za crkvom, koje su se sve svađale i prepirale međusobno. A sve to zbog osobnog tumačenja Biblije.

Krist je poslao svoje apostole s vlašću da uče sve narode a da im nikada nije zapovijedio da napišu Bibliju. I apostoli su išli i posvuda naviještali i proširili Crkvu Božju po zemlji bez da su i pomislili na pisanje.

Prvu pisanu riječ nam je ostavio Sv. Matej (katolik) a pisao je radi nekoliko pojedinaca. Napisao je Evanđelje oko sedam godina nakon što je Krist napustio zemlju tako da je Crkva Božja koju je Krist utemeljio postojala sedam godina prije nego je napisan ijedan redak Novog Zavjeta.

Sv. Marko (također katolik) je pisao oko 10 godina nakon Kristova odlaska; Sv. Luka (opet katolik) oko dvadeset i pet godina i Sv. Ivan (još jedan katolik) oko šezdeset i tri godine nakon što je Krist osnovao svoju Crkvu. Sv. Ivan je napisao posljednji dio Biblije - Apokalipsu (ili Otkrivenje kako to zovu protestanti) - oko šezdeset i pet godina otkako je Krist napustio svijet a Božja je Crkva bila osnovana. Katolička vjera je već postojala 65 godina kad je Biblija dovršena, kad je konačno napisana.

Sada vas pitam moja draga i ljubljena odvojena braćo da li su to bili kršćani, oni koji su živjeli u razdoblju između osnutka Isusove Crkve i dovršetka Biblije, jesu li to bili uistinu kršćani, dobri kršćani, prosvijetljeni kršćani? Da li su poznavali Isusovu vjeru? Koji bi se čovjek usudio reći da oni koji su živjeli od Kristova Uzlaska na Nebo do vremena dovršetka Biblije nisu bili kršćani? Sve strane priznaju, sve denominacije, da su oni bili ponajbolji od kršćana, prvi plodovi Krvi Isusa Krsta.

Ali kako su saznali što im je činiti za spas svojih duša? Da li su to naučili iz Biblije? Ne jer je Biblija tek trebala biti napisana. A da li bi naš božanski Spasitelj ostavio svoju Crkvu šezdeset i pet godina bez učitelja naroda? Uvjereno tvrdim da ne bi.

Da li su apostoli bili kršćani pitam vas dragi moji protestantski prijatelji? Kažete: "Da; oni su čak bili sami utemeljitelji kršćanstva." E sada, dragi moji prijatelji, nitko od apostola nije nikad pročitao Bibliju; niti jedan osim možda Sv. Ivana. Jer svi su oni mučenički umrli za vjeru Isusa Krista a da nikad nisu vidjeli korice Biblije. Svi do jednog su umrli mučenički i junački za Crkvu Isusovu prije nego je Biblija dovršena.

Pa kako su ti kršćani koji su živjeli prvih šezdeset i pet godina nakon Kristova Uzašašća, kako su dakle znali što činiti da spase svoje duše? Oni su to sve saznali do pojedinosti na isti način kako ste to i vi saznali dragi moji katolički prijatelji. Vi ste to saznali iz nauka Crkve Božje a tako su to i prvobitni kršćani saznali.


IV
Ali nije Krist novoosnovanu Crkvu ostavio bez Biblije samo na šezdeset i pet godina nego na preko tri stotine godina. Crkva Božja je bila osnovana i nastavila se širiti po čitavoj kugli zemaljskoj bez Biblije tijekom više od tristo godina. Čitavo to vrijeme ljudi nisu znali koje knjige sačinjavaju Bibliju.

U apostolsko vrijeme postojalo je mnoštvo lažnih Evanđelja. Šimunovo Evanđelje, Nikodemovo Evanđelje, Marijino, Barnabino, Evanđelje djetinjstva Isusova. Sva su se ta evanđelja širila među ljudima i oni nisu znali koja su od tih nadahnuta a koja su lažna i krivotvorena. Čak su i učeni ljudi raspravljali o tome da li bi prednost trebalo dati Šimunovom ili Matejevom Evanđelju; Nikodemovom ili Markovom, Marijinom ili Lukinom, Evanđelju djetinjstva Isusova ili Evanđelju Sv. Ivana Evanđelista.

Ista stvar je bila i s poslanicama: mnoge lažne su napisane, i ljudi su bili u nedoumici preko tristo godina koja je lažna ili krivotvorena a koja nadahnuta. Tako da oni nisu znali koje knjige zapravo spadaju u biblijske knjige.

Tako je to bilo sve do četvrtog stoljeća kada je rimski Papa, poglavar Crkve i nasljednik Svetog Petra, okupio zajedno biskupe na savjetovanje. I na koncilu je odlučeno da je Biblija kakvu je mi katolici sada imamo, Božja riječ a da su Šimunovo , Nikodemovo, Marijino, Djetinjstva Isusova, i Barnabino i sve druge poslanice lažna ili u najmanju ruku neautentična; da nema dokaza o njihovoj nadahnutosti a da su Evanđelja Sv. Luke, Mateja, Marka i Ivana i da je knjiga Apokalipse (Otkrivenja), nadahnuta od Duha Svetoga.

Sve do tog vremena čitav svijet tri stotine godina nije znao što je Biblija (op.: katolici su u to vrijeme znali za Stari Zavjet, ali nije postojao Novi Zavjet); iz tog razloga se i nisu mogli poslužiti Biblijom kao vodstvom jer nisu znali što sačinjava Bibliju. Da li bi naš božanski Spasitelj, da Mu je bila namjera da čovjek svoju vjeru uči iz knjige, ostavio kršćanski svijet tristo godina bez te knjige? Sigurno ne bi.


V
Nije svijet ostavljen bez Biblije samo tristo godina nego tisuću i četiri stotine godina je kršćanski svijet bio bez Svete Knjige.

Prije nego je izmišljeno tiskarstvo Biblije su bile rijetkost; Biblije su bile dragocjenosti. Morali biste znati, ako ste ikada učili povijest, da je tiskanje otkriveno prije tek nešto više od četristo godina (op.: četristo godina od ovoga napisa; kasno devetnaesto st.) - sredinom 15. st. - i oko stotinu godina prije prvog protestanta na Zemlji.

Kao što rekoh, dok tiskarstvo nije otkriveno knjige su bile rijetke i dragocjene stvari. Povjesničari kažu da su u 11. st. - prije osamsto godina - Biblije bile tako rijetke i skupe da je trebalo bogatstvo, poprilično bogatstvo da bi se moglo kupiti Bibliju! Prije tiskarstva sve se moralo raditi perom po pergamentu od ovčje kože. Tako da je to bio mukotrpan i spor postupak - skup postupak.

Da bismo došli do približne cijene Biblije u to vrijeme, predpostavimo da je čovjek morao raditi deset godina na prijepisu Biblije za dolar po danu. Tada bi ta biblija koštala približno 3,650 $! Sada pretpostavimo da je na prijepisu Biblije trebalo raditi dvadeset godina, kao što povjesničari kažu da je trebalo, bez pomagala i pomoćnih sredstava koje imamo sada. Tada bi za dolar na dan, tijekom dvadeset godina, trošak Biblije bio približno 8,000 $.

Zamislite da sada ja dođem i kažem: "Dragi moj narode, spasite svoje duše, jer ako izgubite svoje duše sve je propalo." Pitali biste: "Što da činimo da spasimo svoje duše?" Protestantski propovjednik bi vam rekao: "Morate nabaviti Bibliju; naći ćete je u tom i tom dućanu." Pitali biste za cijenu i bilo bi vam rečeno 8,000 $. Uzviknuli biste: "Bože sačuvaj! Zar ne možemo u Nebo bez te knjige?" Uslijedio bi odgovor: "Ne, morate imati Bibliju i čitati je." Mrmljate na cijenu i čujete pitanje: "Ne vrijedi li vaša duša 8,000 $?" Naravno da vrijedi ali odgovarate da nemate novaca a ako ne nabavite Bibliju, a vaše spasenje ovisi o njoj, očito ćete morati ostati izvan Kraljevstva Nebeskog. To bi bilo uistinu beznadno.

Četrnaest stoljeća je svijet bio bez Biblije - ni jedan od deset tisuća, ni jedan od dvadeset tisuća ljudi, prije nego je tiskarstvo otkriveno, nije imao Bibliju. A bi li naš božanski Gospodin ostavio svijet bez te knjige kad bi bila neophodna za spasenje? Zasigurno ne bi.


VI
Ali pretpostavimo na tren da su svi imali Biblije, da je Biblija napisana na samom početku i da svaki muškarac, žena, i dijete ima primjerak. Što bi od te knjige imali ljudi koji je ne bi znali pročitati? Za takve osobe to bi bila nijema stvar.

Čak i danas pola stanovnika zemlje ne zna čitati. Štoviše, budući da je Biblija pisana na grčkom i hebrejskom bilo bi potrebno znati te jezike kako bi se mogla pročitati.

Kažemo da sada postoje prijevodi na francuskom, engleskom, i ostalim suvremenim jezicima. Točno, a jeste li sigurni da imate točan prijevod? Ako ne, nemate Riječ božju. Ako imate krivi prijevod, to je ljudsko djelo. Kako ćete to ispitati? Kako ćete znati imate li vjeran prijevod s grčkog i hebrejskog?

"Ne znam ni grčki ni hebrejski" - kaže moj odvojeni prijatelj - "po pitanju točnosti mog prijevoda ovisan sam o mišljenju učenih."

Predpostavite sada, dragi prijatelji, da su mišljenja učenih podijeljena pa neki kažu da je točan a neki da je netočan? Ode vaša vjera; morate početi sumnjati i oklijevati jer ne znate da li je prijevod dobar.

Uvažavajući protestantski prijevod Biblije, dopustite mi da vam kažem da i najučeniji među protestantima tvrde da je vaš prijevod - King James izdanje - prilično netočan prijevod i da je pun grešaka. Vaši vlastiti učeni duhovnici, propovjednici i biskupi su napisali čitave tomove knjiga kako bi ukazali na greške u King James prijevodu a protestanti raznih denominacija to uzimaju u obzir.

Prije nekoliko godina dok sam živio u St. Louisu u tom se gradu održavala konvencija vjerskih službenika. Pozvane su sve denominacije a tema je bila izrada novog prijevoda Biblije kako bi ga se dalo svijetu. Tijek konvencije je praćen svakodnevno u glasilu "Missouri Republican". Jedan veoma učeni prezbiterijanac, ako se ne varam, je ustao i ukazujući na nužnost novog prijevoda Biblije, naveo da u sadašnjem protestantskom prijevodu Biblije ima ni manje ni više nego trideset tisuća grešaka.

I vi kažete, dragi moji protestantski prijatelji, da je Biblija vaš vodič i učitelj. Kakav učitelj, s trideset tisuća grešaka! Sačuvaj nas Bože od takvog učitelja! I jedna je greška dovoljna, ali trideset tisuća je ipak malo previše.

Ustao je i drugi propovjednik na toj konvenciji - mislim da je bio baptist - i ističući važnost novog prijevoda Biblije rekao da je proteklih trideset godina svijet bio bez riječi Božje jer Biblija koju trenutno imamo uopće nije riječ Božja.

Eto vam vaših vlastitih propovjednika. Svi vi čitate novine, bez sumnje, prijatelji i morali biste znati što se u engleskoj dogodilo prije nekoliko godina. Parlamentu je poslana peticija za odobrenje pet tisuća funti sterlinga u namjenu izrade novog prijevoda Biblije. A taj pokret su pokrenuli i vodili protestantski biskupi i kler.


VII
Ali dragi moji, kako možete biti sigurni glede svoje vjere? Kažete da je Biblija vaše vodstvo ali ne znate imate li je. Uzmimo da bi svi trebali imati Bibliju. Kad bi je svi čitali i imali vjeran prijevod čak ni onda ona čovjeku ne može biti vodstvo zato jer osobno tumačenje Biblije nije nepogrešivo nego naprotiv, ponajviše pogrešivo. Ono je dapače izvor i vodoskok zabluda i krivovjerja svih vrsta i svakovrsnih bogohulnih doktrina. Ne sablaznite se prijatelji, zadržite mir i poslušajte moje obrazloženje.

U ovom trenutku, širom svijeta postoji tristo i pedeset različitih denominacija ili crkava i svi oni tvrde da je Biblija njihovo vodstvo i učitelj. A predpostavit ćemo da su svi iskreni. Jesu li sve to prave crkve? To je nemoguće. Istina je jedna kao što je i Bog jedan i ne može biti mjesta proturječju. Svaki razborit čovjek vidi da sve one ne mogu biti prave jer se razlikuju i proturječne su jedna drugoj pa stoga dakle ne mogu sve biti prave. Protestanti kažu da ako čovjek ispravno i u molitvenom duhu čita Bibliju - posjeduje Istinu, a sve one tvrde da je čitaju na ispravan način.

Uzmimo da imamo ovdje jednog službenika Episkopalne crkve. Neka je on (barem radi ove argumentacije) iskren, pošten, dobronamjeran i - čovjek molitve. Čita Bibliju u pobožnom, molitvenom duhu i prema Božjoj riječi kaže da je očito da moraju postojati biskupi. Jer bez biskupa ne može biti svećenika, bez svećenika nema sakramenata a bez sakramenata nema Crkve. Prezbiterijanac je iskren i dobronamjeran čovjek. I on isto čita Bibliju i zaključuje da ne bi trebali postojati biskupi nego samo starješine. "Evo Biblije" - kaže episkopalac; i "evo tebi Biblije da vidiš da je to laž" - kaže prezbiterijanac. Iako su obojica i molitelji i dobronamjerni ljudi.

Tada nastupa baptist. On je (opet primjera radi) dobornamjeran, iskren čovjek i također i čovjek molitve. "Dakle" - kaže baptist - "jeste li ikada kršteni?" "Jesam" - odgovara episkopalac - "kad sam rođen."

"I ja isto" - kaže prezbiterijanac - "kao novorođenče." "Ali" - dodaje baptist" - ići ćete u Pakao tako sigurno kao što je siguno da ste sad živi."

Sada ulazi unitarijanac, (predpostavimo) dobronamjeran, pošten i iskren. "Dakle" - kaže on - "dopustite samo da vam kažem da ste svi vi hrpa idolopoklonika. Vi štujete kao Boga čovjeka koji uopće nije Bog." I to potkrepljuje s nekoliko navoda iz Biblije dok ostali zatvaraju uši da ne čuju huljenje unitarijanca. A svi oni nadmeću u tome da znaju pravo značenje Biblijskih tekstova.

Dolazi metodist, i kaže: "Prijatelji, imate li vi uopće ikakvu vjeru?" "Pa naravno da imamo" - kažu oni. "Jeste li ikada osjetili vjeru" - pita metodist - "Duha božjeg kako djeluje u vama?" "Glupost" - kaže prezbiterijanac - "nas vodi naš razum i rasuđivanje." "Dakle" - zaključuje metodist - "ako vjeru niste nikada osjetili, nikad je niste ni posjedovali, stoga ćete u Pakao za svu vječnost."

Sada dolazi univerzalist i sluša kako jedni drugima prijete vječnim paklenim ognjem. "E, pa stvarno" - kaže on - "vi ste baš čudna družina. Zar ne razumijete Riječ Božju? Pakao uopće ne postoji. To služi samo za plašenje baba i djece" - i potkrepljuje to Biblijom.

Dolazi kveker. Umoljava ih da se ne prepiru i savjetuje da se uopće ne krste. On je najiskreniji čovjek (ne u zbilji, nego radi primjera) i pruža Bibliju kao dokaz za svoju vjeru.

Ulazi još jedan i kaže: "Krstite muškarce a pustite žene na miru. Jer Biblija kaže: "Ako se čovjek ne rodi nanovo iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo nebesko." Stoga" - veli - "žene pustite ali krstite muškarce."

Sada dolazi shaker i kaže: "Svi ste vi umišljeni. Ne znate li da Biblija kaže da morate raditi oko svog spasenja sa strahom i trepetom a vi uopće ne drhtite. Braćo, ako želite doći u Nebo drhtite, drhtite braćo!"


VIII
Iznio sam vam primjere sedam ili osam denominacija, sve međusobno različitih ili barem Bibliju shvaćaju na različite načine, kako bih vam pokazao plodove osobnog tumačenja Biblije. Kad bismo prikazali svih tristo i pedeset različitih denominacija, svaka bi držala da je vođena i učena od Biblije a sve se razlikuju međusobno? Jesu li sve ispravne? Jedna kaže da ima Pakla, druga kaže da nema Pakla. Jesu li obje u pravu? Jedna kaže Krist je Bog; druga kaže da nije. Treća kaže da je to nebitno. Jedna kaže da je krštenje nužno, druga kaže da nije. Jesu li obje u pravu? To je nemoguće, prijatelji; sve ne mogu biti prave.

Pa tko je onda u pravu? Onaj tko zna pravo značenje Biblije - reći ćete. Ali Biblija nam ne kaže tko je taj - Biblija nikad nije razriješila svađu. Ona nije učitelj.

Biblija je, prijatelji moji, dobra knjiga. Mi katolici dopuštamo da je Biblija Božja riječ, nadahnut govor i svaki je katolik pozvan čitati Bibliju. Ali ma kako dobra bila, Biblija dragi prijatelji samu sebe ne tumači. To je dobra knjiga, Božja Riječ, nadahnut govor. Vaše razumijevanje Biblije nije nadahnuto - vjerujem da si ne umišljate da ste nadahnuti!

Što je dakle učenje Crkve po ovom pitanju? Katolička Crkva kaže da je Biblija Riječ Božja i da je Bog ovlastio autoritet koji će nam dati pravo značenje.

Sa Biblijom je kao i sa ustavom Sjedinjenih Država. Kada je Washington sa svojim suradnicima donio ustav i vrhovni zakon Sjedinjenih Država, nisu poručili svom narodu: "Neka svatko čita ustav i neka se ravna prema njemu; neka svatko ima svoje tumačenje ustava." Da je Washington to učinio, nikad ne bi bilo Sjedinjenih Država. Svi bi ljudi bili međusobno podijeljeni, a država bi bila rascjepkana u tisuće različitih jedinica i uprava.

Što je Washington učinio? Dao je narodu ustav i vrhovni zakon i ovlastio vrhovni sud i glavnog ustavnog suca. Oni bi trebali dati pravo tumačenje ustava svim građanima Amerike - svima bez iznimke, od predsjednika do prosjaka. Svi su se dužni ravnati prema odlukama vrhovnog suda i to i samo to može održati ljude zajedno i očuvati zajednicu Sjedinjenih Država. U trenutku kada bi ljudi uzeli tumačenje ustava u svoje ruke u tom trenutku bi zajednici došao kraj.
Tako je sa svakom upravom - tako je ovdje i posvuda. Postoji ustav, vrhovni sud ili ustavni zakon, predsjednik ustavnog suda i taj vrhovni sud je onaj koji tumači značenje ustava i zakona.

U svakoj dobro vođenoj državi mora postojati nešto takvo - vrhovni zakon, vrhovni sud, glavni sudac ustavnog suda, kojih će se svi ljudi pridržavati. U svakoj državi imamo vrhovni zakon, vrhovni sud, vrhovnog suca; svi su odlukama podložni i bez toga ne može opstati ni jedna vlada. "Kuća u sebi razdijeljena ne može opstati." Čak i u indijanskim plemenima takva pravila postoje. Što njih održava u zajedništvu? Poglavica, on je njihov vođa.

Tako je i naš božanski Spasitelj također uspostavio svoj vrhovni sud - svojeg vrhovnog suca - da nam da pravo značenje Biblije i da nam da pravu objavu i doktrinu Isusove riječi. Sin Boga Živoga je dao svoju riječ da je taj vrhovni sud nepogrešiv i prema tome pravi katolik nikada nije u nedoumici.

"Vjerujem" - kaže katolik - "jer me tako uči Crkva. Vjerujem Crkvi jer mi je Bog zapovijedio da joj vjerujem. Rekao je: "Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik." "Tko vas sluša, mene sluša" - rekao je Krist - "tko vas prezire, mene prezire." Stoga katolik vjeruje jer je Bog tako rekao, božanskim autoritetom.

Ali naši prijatelji protestanti kažu: "Mi vjerujemo u Bibliju." Odlično; kako ćete razumjeti Bibliju? "Pa" - kaže protestant, "prema mom mišljenju i sudu ovo je značenje teksta." On nije u to siguran, nego prema njegovom mišljenju i sudu. To je, prijatelji, svjedočanstvo čovjeka - to je samo ljudska vjera, ne Božanska Vjera.

Samo Božanskom Vjerom iskazujemo čast i slavu Bogu i štujemo Njegovu beskonačnu mudrost i istinitost. A to klanjanje i štovanje je neophodno za spasenje.

Upravo sam vam dokazao da osobno tumačenje Biblije ne može biti vodstvo ili učitelj čovjeku.

povratak na vrh stranice

Jedina prava Crkva

Jedina crkva koju je Krist osnovao je Katolička Crkva.

o. Arnold Damen D.I.


"Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se."
Marko XVI:16

I.

Dragi moji kršćani:- Ove riječi našeg božanskog Spasitelja su već dokaz da je za spasenje neophodna vjera i da bez vjere nema spasenja; bez vjere preostaje samo vječno prokletstvo. Pročitajte sami svoja protestantska izdanja Biblije, taj 16. redak Svetog Marka i to će biti još snažnije rečeno nego u katoličkom izdanju.

A koju vrstu vjere čovjek mora imati da bi se spasio? Da li je to bilo kakva vjera? Ako je potrebna bilo kakva vjera i sam đavao će se spasiti jer nam sama Biblija kaže da đavli vjeruju i dršću.

Stoga nije svejedno koju vjeru netko ispovijeda; mora ispovijedati pravu i istinitu vjeru i bez toga nema nade u spasenje jer dragi moji, logika nam govori da ako Bog nešto objavljuje i nešto nas uči, On onda traži i da Mu se vjeruje. Ne vjerovati Bogu znači uvrijediti Ga. Sumnjati u Njegovu riječ ili čak vjerovati ali sa sumnjom i oklijevanjem je vrijeđanje Boga, jer to znači sumnjati u Njegovu svetu Riječ. Stoga, moramo vjerovati bez sumnje i oklijevanja.

Rekao sam, izvan Katoličke Crkve nema božanske Vjere; ne može biti nikakve božanske vjere izvan te Crkve. Neke od mojih prijatelja protestanata će pogoditi kad čuju da govorim da izvan katoličke Crkve nema božanske Vjere i da bez vjere nema spasenja, već samo prokletstvo.

No, dokazat ću sve rečeno.

Rekao sam već da izvan Crkve ne može biti ni božanske vjere. Što je božanska vjera? To je kad vjerujemo nešto što počiva na autoritetu Božjem i kad vjerujemo bez sumnje, bez oklijevanja. Sva braća odvojena od katoličke Crkve kao vodstvo uzimaju osobno tumačenje Biblije; ali osobno tumačenje Biblije im nikada ne može pružiti božansku vjeru.

Pretpostavimo nakratko jedan primjer, da ovdje imamo jednog prezbiterijanca; on čita Bibliju; čitajući Bibliju on zaključuje da je Isus Krist - Bog. Vi znate da je to najvažnije od svih kršćanskih učenja, temelj svega kršćanstva. Čitajući Bibliju on zaključuje da je Isus Krist Bog; on je tankoćutan čovjek, inteligentan, i nije umišljen.

I kaže: "Evo mog susjeda unitarijanca koji je razuman i inteligentan kao i ja i pošten i učen kao i ja i čovjek molitve poput mene, i, čitajući Bibliju dolazi do zaključka da Krist uopće nije Bog." "E sada," kaže, "po mojem iskrenom mišljenju i rasuđivanju, ja sam u pravu a moj susjed unitarijanac je u krivu; ali ipak", kaže, " i ja mogu pogriješiti! Možda ne shvaćam pravo značenje teksta, pa ako sam ja u krivu, možda je on u pravu, ali ipak prema mom mišljenju i sudu ja sam u pravu a on u krivu."

Na čemu se temelji njegova vjera? Na kojem autoritetu? Na njegovom vlastitom mišljenju i sudu. A što je to? Ljudsko mišljenje, ljudsko svjedočanstvo i samim tim ljudska vjera. Ne može reći s uvjerenjem: "Siguran sam, potvrdno siguran, kao što je sigurno da je Bog na nebu, tako je sigurno i da je ovo pravo značenje teksta." On nema drugog autoriteta osim svog vlastitog mišljenja i suda i onoga što mu njegov propovjednik kaže. A propovjednik je pametan čovjek. Postoji puno pametnih propovjednika unitarijanaca ali to ništa ne dokazuje; to je sve ljudski autoritet i ništa drugo a time je to - ljudska vjera. Što je ljudska vjera? Vjerovati u nešto na temelju svjedočanstva nekog čovjeka. Božanska vjera je vjerovati u nešto za što je sam Bog posvjedočio.


II.

Katolik pak ima Božansku vjeru, a zašto? Jer katolik kaže ovako: "Vjerujem u to i to." Zašto? "Zato jer me tako Crkva uči." A zašto vjeruješ u Crkvu? "Jer mi je Bog zapovijedio da vjerujem u nauk Crkve; I Bog mi je zaprijetio prokletstvom ne budem li vjerovao Crkvi i poučeni smo od Sv. Petra u njegovoj poslanici, da nema samovoljnog tumačenja proroštava Pisama jer neupućeni i nepostojani iskrivljuju Pismo tj. Bibliju, na svoju vlastitu propast."

Ovo je tvrd govor, dragi moji, ali to je jezik Sv. Petra, glave apostola. Neupućeni i nepostojani iskrivljuju Bibliju na svoju vlastitu propast! A ipak, Biblija je Božja knjiga, nadahnut govor; tj. barem ako imate ispravnu Bibliju, kao što je imamo mi katolici, a vi je protestanti nemate.

Ali dragi moji prijatelji protestanti, neka vas ne uvrijedi to što govorim. Upravo vaši najučeniji propovjednici i biskupi vam to govore, neki od njih su napisali čitave tomove kako bi potkrijepili da je engleski prijevod koji imate pun grešaka i krivih prijevoda.

Zato vam kažem da je prava Biblija ona koju imaju katolici , latinska Vulgata; a i najučeniji među samim protestantima se slažu da je Biblija - latinska Vulgata koju je katolička Crkva oduvijek koristila, najbolja koja postoji. Otuda ono što ste mogli primijetiti, da kad propovijedam navodim tekst na latinskom jer je latinski tekst Vulgate najbolji koji postoji.


III.

Oni bi sada mogli reći da katolici priznaju Riječ Božju, njeno nadahnuto podrijetlo; i da su time sigurni da i oni imaju Riječ Božju; ali dragi moji, i najbolje stvari se mogu zlorabiti, i najbolje stvari; i zato nam je naš Božanski Spasitelj dao živućeg učitelja koji će nam objasniti pravo značenje Biblije.

Omogućio nam je da imamo nepogrešivog učitelja; a ovo je neophodno jer bez toga, bez nepogrješivosti, nikad ne bismo imali sigurnost kad je u pitanju naša Vjera. Mora postojati nepogrešivost; to možemo vidjeti i u svakoj dobro uređenoj vlasti, u svakoj vlasti; u Engleskoj, u Sjedinjenim Državama i u svakoj državi, kraljevstvu i republici postoji Ustav i vrhovni zakon.

Ali niste slobodni tumačiti Ustav i vrhovni zakon onako kako vi mislite da je ispravno, jer kad bi svakom bilo dopušteno tumačiti zakon i Ustav kako on misli da treba, zakona više ne bi ni bilo .

Zato svaka vlast ima vrhovnog suca i vrhovni sud i njemu se treba obratiti vezano za sve različitosti u tumačenju zakona i Ustava. Svi se moraju pridržavati odluka vrhovnog suca a ukoliko se ne bi pridržavali tih odluka, dragi moji, više ne bi bilo zakona, nego bezvlađe, nered i metež.

Pretpostavimo opet na trenutak da je Blaženi Spasitelj bio manje mudar nego ljudske vlasti i da nije providio pomoć za razumijevanje Njegovog Ustava i Njegovog Zakona Crkve Božje. Da je bilo tako, dragi moji, ona nikako ne bi mogla opstati kao što postoji već 1854 godine. On je ustanovio Vrhovni Sud i Vrhovnog suca u Crkvi Boga živoga.


IV.

Sve strane priznaju, kao što protestanti i katolici priznaju, da je Krist ustanovio Crkvu i što je neobično reći, svi naši prijatelji protestanti priznaju također da je On ustanovio jednu crkvu, samo jednu Crkvu. Kad god Krist govori o svojoj Crkvi uvijek govori u jednini. Vi koji čitate Bibliju, upamtite; prijatelji protestanti, obratite pozornost. On kaže: Poslušajte Crkvu a ne "poslušajte crkve" Sagradio sam svoju Crkvu na stijeni", A ne "svoje crkve".

Kad god On govori, bilo u slikama ili u prispodobama o svojoj Crkvi, uvijek nam posvješćuje jedincatost, zajedništvo, jedinstvo.

O svojoj Crkvi govori kao o stadu u kojem je samo jedan pastir koji je glava svima a ovce bi trebale slijediti njegov glas; "Imam i drugih ovaca koje nisu od ovoga stada." Jedno stado, vidite. Govori o Svojoj Crkvi kao o kraljevstvu u kojem samo jedan kralj vlada nad svima; govori o svojoj Crkvi kao o obitelji u kojoj je samo jedan otac glava; govori o Svojoj Crkvi kao o stablu, a sve grane toga stabla su povezane s deblom, a deblo s korijenom; a Krist je korijen a deblo je Petar i Pape, velike grane su biskupi, manje grane su svećenici a plodovi tog stabla su vjernici po čitavom svijetu; a grana, kaže, koja se odsiječe od tog stabla će usahnuti, neće roditi, i nije za drugo nego da se baci u vatru a to je - prokletstvo.

Ovo je izravan govor, dragi moji ali nema koristi od prikrivanja Istine. Želim vam govoriti Istinu kao što su je svojedobno naviještali apostoli: nema spasenja izvan Crkve našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.



V.

Dobro, ali o kojoj se Crkvi radi? Trenutno postoji tri stotine i pedeset različitih protestantskih crkava a gotovo svake godine nastaje jedna ili dvije nove. Uz svo to mnoštvo imamo i Rimokatoličku Crkvu.

Koja je od svih tih različitih crkvi jedna Crkva našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista? Sve one za sebe tvrde da su Isusove Crkve.

Ali, dragi moji, očito je da ni jedna Crkva ne može biti Isusova osim one koju je ustanovio Isus Krist. A kada je Isus ustanovio svoju Crkvu? Kada? Kada je bio ovdje, na zemlji. A kada je to bilo kada je on bio na zemlji? Znamo da naša kršćanska era traje od onda. Rodio se prije mnogo stoljeća. To je povijesna činjenica koju svi priznaju. Na zemlji je živio 33 godine. To je bilo oko 19 stoljeća prije našeg doba. To je bilo vrijeme kada je Krist ustanovio Svoju Crkvu. Bilo koja, dakle, Crkva koja ne postoji tako dugo nije Crkva Isusa Krista nego institucija ili izum ovog ili onog čovjeka. Nije od Boga niti od Krista - nego od čovjeka.

A gdje je ta Crkva i koja je to Crkva koja jest postojala svo to vrijeme? Sva povijest će vam reći da je to Katolička Crkva: Ona i jedino ona od svih kršćanskih denominacija na zemlji je postojala tako dugo. Sva povijest, kažem, svjedoči o ovome. Ne samo katolička povijest nego povijest pogana, židovska povijest i protestanstska povijest posredno.

Nadalje povijest svih nacija, svih naroda, svjedoči o tome da je Katolička Crkva najstarija, prva. To je ona koju je osnovao naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist.

Ako ijedan protestantski propovjednik može dokazati da je Katolička Crkva nastala nakon toga vremena neka dođe k meni i dat ću mu tisuću dolara. Dragi propovjednici, evo dobre prilike za zaradu; tisuću dolara za vas.

Ne samo sva povijest nego i svi spomenici starih vremena svjedoče o ovome i sve ih nacije na zemlji priznaju. Pozovite jednog od svojih propovjednika i pitajte ga koja je bila prva Crkva, prva kršćanska crkva. Prezbiterijanska, Episkopalna, Engleska crkva, metodistička, univerzalistička ili unitarijanska? I svi će vam odgovoriti da je to bila Katolička Crkva.

Ali dragi prijatelji, ako priznate da je Katolička Crkva prva i najstarija, Crkva koju je ustanovio Isus Krist, zašto onda vi niste katolik? Na ovo se može čuti odgovor da je Katolička Crkva postala iskvarena; da je pala u zabludu i da je stoga bilo nužno osnovati novu crkvu. Novu crkvu, novu vjeru.

Na ovo odgovaramo: ako je katolička Crkva jednom bila prava crkva onda je ona i sada prava i ostat će prava Crkva Božja do kraja vremena ili nas je Isus Krist prevario.

Poslušaj me, Isuse, počuj što govorim! Kažem da ako Katolička Crkva sada, u devetnaestom stoljeću, nije Istinska Crkva Božja kao što je bila prije 1854 godine, tada kažem Isuse, Ti si nas prevario i Ti si varalica! Ali ako ja ne govorim istinu, Isuse, udari me tako da umrem sada za ovom propovijedaonicom, neka se srušim mrtav, jer ne želim biti propovjednik lažne vjere!


VI.

Dokazat ću što sam rekao. Ako je Katolička Crkva jednom bila Istinska Crkva Božja kao što to svi priznaju, onda je Ona i sada Prava Crkva i ostat će Prava Crkva Božja dok je svijeta jer je Krist obećao da je vrata paklena neće nadvladati. On je rekao da ju je sagradio na stijeni i da je vrata paklena neće nadvladati.

Dragi moji prijatelji, ako je Katolička Crkva pala u zabludu, tada su je vrata pakla nadvladala; a ako su je vrata pakla nadvladala, Krist nije održao svoje obećanje, tada nas je prevario a ako nas je prevario onda je on varalica! A ako je on varalica tada On nije Bog, a ako On nije Bog, tada je svo kršćanstvo obmana i prijevara.

U Sv. Mateju pak, u 28. poglavlju i recima 19 do 20, naš Božanski Spasitelj kaže Svojim apostolima: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta." "Evo" - dakle kaže On - "Ja Isus, Sin Boga živoga, Ja, beskonačna Mudrost, Vječna Istina, Ja sam s vama u sve dane, čak sve do svršetka svijeta."

Dakle Krist se svečano zaklinje da će ostati uz Svoju Crkvu u sve dane do kraja vremena, do svršetka svijeta. Ali Krist ne može ostati s Crkvom koja naučava zablude ili krivotvorine ili pokvarenost. Ako je dakle Katolička Crkva upala u zabludu i pokvarenost, kao što tvrde naši prijatelji protestanti, tada ju je Krist zacijelo napustio; ako je tako, prekršio je Svoju zakletvu; ako je prekršio svoju zakletvu onda je krivokletnik i kršćanstvo uopće ne postoji. Ponavljam, naš Božanski Spasitelj (Sv. Ivan, 14. glava) je obećao da će svojoj Crkvi poslati Duha Istine da u njoj prebiva dovijeka. Ako dakle Duh Sveti, Duh Istine, poučava Crkvu svoj Istini i poučavat će je svoj Istini zauvijek, tada nikada nije moglo biti, niti bi ikada moglo biti i jedne najmanje pogreške u Crkvi Božjoj jer gdje je sva Istina tamo greške ne može biti.

Krist je svečano obećao da će Crkvi poslati Duha Istine koji će je poučavati zauvijek svoj Istini; stoga, nikada nije bilo niti jedne greške u Crkvi Božjoj ili je Krist iznevjerio svoje obećanje, ako greške ima.

Krist nam zapovijeda da poslušamo i vjerujemo u nauk Crkve u svemu; zauvijek i posvuda. On ne kaže slušajte Crkvu tisuću godina ili petnaest stoljeća, nego slušajte Crkvu, bez ikakvih ograničenja, bez pridrške ili bilo kojeg vremenskog ograničenja. To znači u svako doba. U svemu i do konca vremena tko ne posluša Crkvu neka ti bude, kaže Krist, kao poganin i kao carinik. Evo Krist kaže da one koji odbijaju poslušati Crkvu treba smatrati poganima. A tko je poganin? Onaj koji ne štuje Istinskog Boga, a carinik je javni grešnik. Ovo je krut govor. Da li bi mi Krist zapovijedio da vjerujem Crkvi ako bi me Crkva mogla zavesti, dovesti me u zabludu? Ako je nauk Crkve iskvaren, da li bi mi On, Bog Istine, naložio da bez pridržanosti ili ograničenja slušam i vjerujem u naučavanje Crkve koju je On ustanovio?

Ponavljam: naš Božanski Spasitelj zapovijeda mi da slušam i vjerujem u nauk Crkve na isti način kao kad bi nam On sam govorio. "Tko vas sluša" - kaže, dajući ovlast apostolima, "Mene sluša, tko vas prezire - mene prezire." Tako da kada vjerujem ono što Crkva naučava vjerujem ono što Bog naučava.

Ako odbijam ono što Crkva naučava odbijam ono što Bog naučava. Krist je Crkvu učinio organom pomoću kojeg On govori čovjeku i na izričit način nam govori da moramo vjerovati naučavanju Crkve upravo kao da nam On sam govori.

Stoga kaže Sv. Pavao u svojoj poslanici Timoteju; "Crkva je uporište" - to jest čvrst temelj - "i stup istine". Izvucite temelj ili uporište ispod ove građevine, srušit će se. Tako je i sa stupovima koji nose krovište; uklonite ih i krov će propasti. Tako Sv. Pavao kaže "Crkva je stup i uporište Istine" i u trenutku kada uklonite autoritet Crkve Božje pokrećete sve vrste zabluda i bogohulnih naučavanja. Pa zar to svi ne vidimo?


VII.

U šesnaestom stoljeću protestantizam je uklonio Crkveni autoritet i proglasio da se svatko treba ravnati po Bibliji, i s kojim posljedicama? Nicala je vjera za vjerom, crkva za crkvom i nove crkve nisu prestale nicati sve do današnjeg dana. Kada sam imao misije u Flintu u državi Michigan pozvao sam, kao što sam i ovdje učinio, prijatelje protestante da me dođu poslušati. Jedan dobar i inteligentan čovjek mi je pristupio i rekao:

"Htio bih iskoristiti ovu priliku za razgovor s vama."

"Kojoj Crkvi pripadate, prijatelju" - rekoh mu.

"Crkvi Dvanaest apostola" - kaže.

"Ha! ha!" - odvratih - "i ja pripadam toj Crkvi. Ali odgovorite mi prijatelju, gdje je nastala vaša Crkva?"

"U Terre Haute u državi Indiana" - reče mi.

"Tko je osnovao tu Crkvu i tko su bili Dvanaestorica apostola, prijatelju?" - pitao sam.

"Oni su bili dvanaestorica farmera" - kaže mi - "svi smo pripadali istoj Crkvi, prezbiterijanskoj ali smo se svađali sa svojim propovjednikom, odvojili se od njega i osnovali svoju vlastitu Crkvu."

"I to su" - rekoh mu - "Dvanaestorica Apostola kojima ste pripadali, dvanaest farmera iz Indijane!" Crkva je nastala prije tridesetak godina."

Prije nekoliko godina dok sam boravio u Terre Haute, zamolio sam da mi pokažu Crkvu Dvanaest Apostola. Odveli su me do prozora i pokazali mi. "Ali sada ona više ne postoji" - izvijestiše me još - "i sada se koristi kao radionica vagona."

A Sv. Pavao u svojoj poslanici Galaćanima kaže: "Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!" To je jezik Sv. Pavla, jer dragi moji prijatelji, vjera mora potjecati od Boga a ne od čovjeka. Nijedan čovjek nema pravo osnivati vjeru; nijedan čovjek nema pravo određivati drugome što će vjerovati a što činiti kako bi spasio dušu. Vjera mora potjecati od Boga a svaka vjera koja nije potekla od Boga je lažna vjera, ljudska ustanova, a ne Božja ustanova; i zato je Sv. Pavao rekao u svojoj poslanici Galaćanima: "Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!"."


VIII.

Sada vidite, dragi moji, iz teksta Biblije koji sam naveo da ako je Katolička Crkva ikada bila Istinska Crkva da je tada i ostala Istinska Crkva.

Isto tako ste vidjeli iz onoga što sam govorio da je Katolička Crkva ustanova Božja a ne nekog čovjeka i to je činjenica, povijesna činjenica i nijedna povijesna činjenica nije tako potvrđena, tako dokazana kao ona da je Katolička Crkva prva, Crkva koju je ustanovio Isus Krist.

Na isti je način povijesna činjenica da su sve protestantske crkve ljudske ustanove, sve redom. I dat ću vam nadnevke njihova nastanka i imena njihovih osnivača ili utemeljitelja.

1520. godine, prije 368 godina, prvi protestant je došao na svijet. Prije njega protestanata na zemlji nije bilo, niti jednog na licu zemlje; a taj, kako nam čitava povijest govori, bijaše Martin Luther, koji je bio katolički svećenik koji je od Crkve otpao zbog oholosti i oženio se redovnicom. Izopćen je iz Crkve, odsječen, zabranjen i osnovao je svoju vlastitu vjeru.

Prije Martina Luthera nije bilo niti jednog protestanta na svijetu; on je bio prvi koji je raspirio pobunu i revolt protiv Crkve Božje. Svojim je učenicima rekao da bi Biblija trebala biti njihovo vodstvo i tako su i učinili. Ali uskoro su se Zwingli posvađali s njime kao i mnogi drugi i svaki od njih je osnovao svoju vlastitu novu vjeru.

Nakon učenika Martina Luthera javlja se John Calvin koji je u Ženevi utemeljio prezbiterijansku vjeru a gotovo sve te vjere se nazivaju po imenu njihovog osnivača.

Zapitao sam protestanta; "Prijatelju, zašto ste postali Luteran?"

"Pa zato" - reče mi - "jer vjerujem u nauk Martina Luthera."

Dakle ne Kristov, nego ljudski nauk, nauk Martina Luthera. A kakav je on bio čovjek? Čovjek koji je prekršio svečani zavjet koji je dao pred oltarom Božjim tijekom svog ređenja da će zauvijek voditi čist, samački, djevičanski život neženje. Prekršio je taj svečani zavjet i oženio sestru Catherinu koja je također dala isti zavjet čistoće i kreposti. I to je prvi osnivač protestanata na svijetu. Već samo ime po kojem ih znamo govori vam da potječu od Martina Luthera.

Eto. Prezbiterijanci se katkada nazivaju Kalvinistima jer dolaze od, odnosno ispovijedaju da vjeruju u Johna Calvina.


IX.

Nakon njih dolazi Henrik VIII. On je bio Katolik i branio je katoličku vjeru: napisao je knjigu protiv Martina Luthera u obranu katoličkog nauka. Tu sam knjigu osobno vidio u vatikanskoj knjižnici u Rimu prije nekoliko godina. Henrik VIII. je branio vjeru i zbog toga ga je Papa nazivao "Branitelj Vjere." Taj je naslov prenošen u naslijeđe i Kraljica Victoria ga i danas baštini. Bio je oženjen Katarinom Aragonskom, ali na tom je dvoru bila jedna kraljičina dvorska dama imenom Ann Boleyn koja je bila prekrasna žena koja je osvajala svojom pojavom. Henrik ju je upravo morao imati. Ali on je bio oženjen. Uputio je zato molbu tadašnjem Papi za dopuštenje da se oženi; luckaste li zamolbe jer Papa nije imao vlasti to dopustiti. Ni Papa niti svi biskupi svijeta ne mogu protiv volje Božje. Jer Krist kaže: "Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub."

Kako Papa nije mogao dati dopuštenje Henriku on ju je odlučio uzeti bilo kako i time je bio izopćen iz Crkve.

Nakon nekog vremena pojavila se nova dama još ljepša od one prve, još privlačnija i šarmantnija u očima Henrika i on odlučuje da i nju mora imati. Uzima treću ženu pa četvrtu, petu i napokon i šestu. Eto to je osnivač Anglikanske Crkve, engleske crkve i to je priča o njenom nastanku.

Naši prijatelji episkopalci danas ulažu velike napore kako bi ih se smatralo Katolicima ali to im nikada neće uspjeti. Svjesni su slave koju katoličko ime nosi i htjeli bi ga posjedovati. Apostoli su rekli: "Vjerujem u Duha Svetoga, Svetu Crkvu Katoličku" a oni nikada nisu rekli: "U Anglikansku Crkvu". Anglikanci zapravo niječu svoju vjeru jer oni isto kažu da vjeruju u Duha Svetoga, Svetu Katoličku Crkvu. Ako ih pitate jesu li katolici, oni kažu: "Da ali ne rimokatolici; mi smo engleski Katolici." Koje je značanje riječi "katolik"? Ono dolazi od grčke riječi Catholikos; univerzalni, sveopći, proširen po svoj zemlji, isti posvuda. Kao prvo, Anglikanska crkva nije proširena po svoj zemlji; postoji u svega nekoliko država, poglavito engleskog govornog područja. Kao drugo, nisu isti po svoj zemlji jer sada postoje četiri različite Anglikanske Crkve; Donja Crkva, Gornja Crkva, Ritualistička Crkva i Crkva Puseyita . Catholikos znači i više od ovoga, ne samo proširen po svoj zemlji i posvuda isti nego, uz to, to znači i uvijek jednak, od Krista do današnjeg dana. A oni nisu postojali od vremena Krista. Prije Henrika VIII. uopće nije bilo ni Episkopalne niti Anglikanske Crkve. Katolička Crkva je postojala već petnaest stoljeća kad je Episkopalna tek nastala .

Nakon Episkopalizma nicale su druge različite crkve. Javljaju se Metodisti, prije oko sto i pedeset godina. Osnovao ih je John Wesley koji je u početku bio pripadnik Episkopalne Crkve; vremenom se pridružio Braći iz Moravije, no budući da mu se nisu svidjeli načinio je vlastitu vjeru - Metodističku Crkvu.

Nakon Johna Wesleya javljaju se i drugi; na koncu dolaze Campbeliti, prije oko šezdeset godina. Ovu Crkvu je osnovao Škot, Alexander Campbell.


X.

E sada, draga moja braćo, možda vam se ono što su učinila "Dvanaestorica apostola" iz Indiane čini smiješnim ali njihovo pravo da osnuju crkvu je jednako kao i pravo Henrika VIII. ili Martina Luthera ili Johna Calvina ili ako hoćete, niti jedan od njih na to uopće nije imao pravo.

Krist je ustanovio Svoju Crkvu i dao Svoj svečani zavjet da će Njegova Crkva opstati do kraja vremena: obećao je da ju je sagradio na stijeni i da je vrata paklena neće nadvladati. Dragi moji, sve ove razne vjerske denominacije su ljudski izum; a ja vas pitam može li čovjek spasiti dušu svoga bližnjeg pomoću neke institucije koju će sam stvoriti? Ne bi li vjera morala potjecati od Boga?

Stoga, moja draga odvojena braćo, ozbiljno razmislite o ovome. Imate dušu koju treba spasiti, ona ili mora biti spašena ili će biti prokleta; ili jedno ili drugo; ili će boraviti kod Boga na nebesima ili kod đavla u paklu; stoga to ozbiljno razmotrite.

Tijekom mojih misija u Brooklynu nekoliko protestanata je postalo katolicima. Među njima je bio i jedan iznimno obrazovan i inteligentan Virginijac. Bio je Prezbiterijanac. Nakon što je poslušao moje predavanje otišao je svom vjerskom službeniku i zamolio ga da bude tako ljubazan te mu rastumači jedan tekst iz Biblije. I ovaj mu je rastumačio. "E sada" - rekao mu je taj gospodin - "da li ste izričito uvjereni da je upravo to pravo značenje teksta jer mi je nekoliko drugih protestanata dalo drukčije tumačenje?" "Dragi moj mladiću" - rekao mu je propovjednik - "o svojoj vjeri mi nikada ne možemo znati sa sigurnošću." "Ako je tako" - kaže mu mladić - "doviđenja. Ako u protestantskoj crkvi o svojoj vjeri nešto ne mogu znati sa sigurnošću, idem tamo gdje ću to moći."

I postao je katolik.

U Katoličkoj Crkvi o svojoj vjeri možemo znati sa sigurnošću, a ako naša vjera nije istina, Krist nas je izdao. Zamolio bih vas, moja odvojena braćo, da potražite koju katoličku knjigu. Već ste pročitali dosta toga protiv Katoličke Crkve, sada pročitajte nešto Njoj u prilog. Ne možete donijeti nepristran sud ako ne razmotrite obje strane koje su u pitanju.

Što biste mislili o sucu pred kojeg bi policajac doveo nekog siromaha koji ga je uvrijedio, a koji bi na temelju svjedočenja policajca, bez saslušanja privedenog, naredio da ga se objesi? "Saslušajte me," kaže siromah, "i dokazat ću svoju nevinost. Nedužan sam." Policajac tvrdi da je kriv. "Pa objesite ga već nekako" - kaže sudac. Što biste rekli za tog suca? "Razbojniče! Pokvarenjače; krivi ste za krv nevinoga!" Zar ne bi tako rekli? Sigurno da bi.

Dragi moji prijatelji protestanti, upravo to vi svo vrijeme činite. Slušali ste uvijek jednu stranu problema i osuđivali nas katolike kao praznovjernu gomilu ljudi koji svoje grijehe govore svećeniku; a što je na koncu, svećenik nego običan čovjek? Dragi prijatelji, jeste li ispitali i drugu stranu ovog pitanja?

Ne, vi to uopće ne smatrate nečim vrijednim; ali to je upravo način na koji su Židovi postupili s našim Gospodinom i Spasiteljem Isusom Kristom. To je i način na koji su pogani i židovi postupili s apostolima, službenicima Crkve, i sa prvim kršćanima.

Dopustite mi da vam kažem prijatelji, da ste se prema nama odnosili upravo onako kako su se židovi i pogani ponijeli prema Isusu Kristu i Njegovim apostolima. Ove večeri sam rekao teške stvari, ali da je večeras ovdje Sv. Pavao, za ovom propovijedaonicom, rekao bi i još teže stvari. Ipak rekao sam ih ali ne u duhu neljubaznosti već u duhu ljubavi, u duhu milosrđa, u nadi da ćete otvoriti svoje oči kako biste spasili svoje duše. To je ljubav prema vašem spasenju, ljubljena moja braćo protestanti, radi koje bih rado dao posljednju kap krvi; moja ljubav prema vašem spasenju radi koje vam propovijedam kao što sam večeras činio.


XI.

"Ali" - kažu moji prijatelji protestanti - "ako netko misli da je u pravu zašto ne bi mogao i biti u pravu?" Zamislimo sada čovjeka koji je u Ottawi i želi u Chicago a kreće prema New Yorku; kondukter traži kartu i iznenađeno mu kaže: "U krivom ste vozilu; vaša karta glasi na Chicago, a idete za New York." "Pa što onda?" - kaže putnik - "imao sam dobru namjeru." "Vaša dobra namjera neće za vas na kraju proći dobro" - odgovara kondukter - "jer ćete doći u New York umjesto u Chicago."

Kažete da imate dobru namjeru, dragi prijatelji ali vaša dobrohotnost vas neće dovesti u nebo; morate dobro i činiti. "Onaj koji vrši Volju Oca mojega" - kaže Isus - "samo on će biti spašen." U paklu su milijuni onih koji su imali dobru namjeru.

Morate i raditi dobro i provjeravati da li radite dobro da bi bili spašeni. Zahvalan sam svojoj odvojenoj braći na njihovoj ljubaznosti što su došli na ova predavanja puna prijepora. I nadam se da nisam rekao ništa čime bi ih uvrijedio. Dakako, za mene bi bilo besmisleno naviještati nešto izvan Katoličkog nauka.

povratak na vrh stranice

Što katolici u stvari vjeruju?

MARIJA

Da li katolici obožavaju Mariju? Ako poznajete katolika koji "obožava" Mariju tada on ili ona NISU katolici. Obožavanje se smije samo Boga. Katolici štuju Mariju. Isus je rekao: " Poštuj oca i majku! I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni (Matej 15:5)." Kao što Isus štuje svoju majku, tako činimo i mi jer je na križu Isus dao svoju Majku čitavom čovječanstvu kad je Sv. Ivanu rekao: …Evo ti majke! (Ivan 19:27)

Katolici se odnose prema Mariji kao da je božica – Marija NIJE božica. Ona nema vlasti i moći po sebi. Marija vam ne može spasiti dušu, spašeni možete biti jedino po Isusu Kristu. Jedino Marijino poslanje je da nas dovede Kristu. Na svadbi u Kani, kad je ponestalo vina, Isus je uslišao molbu Majke koja se zauzela za mladence i pretvorio vodu u vino. (Ivan 2:3-7).

Nitko tako ne voli i tako dobro ne poznaje svog sina poput Marije. Stoga mi molimo nju da moli za nas (posreduje) ili koga drugoga tko je u potrebi, na isti način kao što molimo prijatelja da moli (posreduje) za nas. Vjerujemo da nas Marija nastavlja zagovarati kod svog sina. Iz tog razloga tražimo od Marije , u vjeri, da moli za nas. Naše molitve upućene Mariji su dodatak našim molitvama upućeni Bogu – ne zamjena.

Točno, samo je jedan posrednik između Boga i čovjeka – Isus Krist, ali ne iskazuje li naša molitva jednih za druge jednako čast Kristu? Tko poznaje sina bolje od majke? Zašto ne bismo tražili Mariju da za nas moli? Za one koji drže da nitko nije u Nebu i da su naše molitve upućene Mariji besmislene; zašto je onda Isus na križu rekao raskajanom razbojniku, "Još danas ćeš biti sa mnom u Raju!" (Luka 23:43) Zar mislite da bi Isus poveo razbojnika u Raj a ostavio svoju voljenu majku?

Kako Marija može biti majka katolicima? Marija nije samo majka katolicima nego i svoj djeci Božjoj. U Otkrivenju 12:1-17 jasno stoji da je Marija majka svima.

U recima 1-2 čitamo o ženi s djetetom. Ta žena nije samo obična žena na što ukazuju reci: I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. Neki tvrde da ovaj redak simbolično prikazuje crkvu. Ali tko je dijete (Rješenje: Isus)? Možete li se prisjetiti neke žene iz Biblije koja je imala dijete i koja je putovala? (Rješenje: Marija).

U recima 3-4 ukazuje se na zmaja koji čeka da proždre dijete. Tko je zmaj? (Rješenje: Sotona). Redak 5 nastavlja o tome da je donijela na svijet muško dijete koje će vladati svim narodima željeznom palicom. Pogodite tko je to? (Rješenje: Isus). Malo dalje u nastavku u sedmom retku nalazimo Mihaela i njegove anđele u borbi protiv zmaja. U retku 9 “stara zmija” se poistovjećuje sa Sotonom. U retku 17, zmaj (Sotona) je gnjevan na ženu (Mariju) i zameće rat s ostatkom njezina potomstva (čovječanstvo), koje drži zapovijedi Božje i svjedočanstvo Isusa Krista.

Zaključak: Marija je vaša Majka!

Marija je bila samo posuda i ništa više! – U Starom Zavjetu, Kovčeg Saveza je bio svet zbog svog sadržaja. Izraelcima je on predstavljao Božju nazočnost. Bog je Mojsiju jasno objavio u Izlasku 25 da se mora pridržavati svake pojedinosti u izradi kovčega. Kakve to ima veze s Marijom? Kovčeg Starog Saveza je bilo prebivalište Božje na zemlji, a Marija je kovčeg Novog Saveza jer je nosila Božjeg jedinorođenca. Da li bi onaj isti Bog koji je dao pažljive upute za izradu starog kovčega zanemario novi kovčeg (posudu) koja je nosila Njegovog Sina? Ako je već stari kovčeg bio bogu toliko važan, zar neće kovčeg koji je nosio Njegovog Sina biti još i važniji? Mariju ne bi trebalo potcijeniti i odbaciti. Kako bi ikoja žena mogla podići dijete na tako savršen način kao što je Marija podigla Isusa a da nije bila ispunjena milošću na milost odozgor?

A što je s Marijinom djecom? – Činjenica je da Marija nije imala druge djece, samo Isusa. Pa zašto onda Biblija spominje Isusovu' "braću i sestre?" U hebrejskom i aramejskom ne postoji riječ "rođak," pa se koristi riječ "brat". Posvuda po Bibliji se koristi pojam "braća" na slobodan način. Na primjer, u 2 Kr. 10:13-14, govori se o četrdeset i dva "brata" kralja Ahazije. U Marku 6:1-3 "braća" Isusova su nabrojana kao "Jakov, Josip, Šimun i Juda. Smiješno je da Marija NIKAD nije nazvana bilo čijom majkom osim majkom Isusovom. "Braća" Gospodinova nisu mogla biti Marijini sinovi. Vidimo u Marku 15;40 Izdaleka promatrahu i neke žene među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma; U Ivanu 19:25 stoji: Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina (to znači da je ona bila Isusova tetka a njeni sinovi - Isusovi Bratići, i Marija Magdalena. Marko 15:47 kaže A Marija Magdalena i Marija Josipova (to je Isusova tetka; Josip - njegov bratić) promatrahu kamo ga polažu . Marko 15:47 Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma (Kao što je vidljivo, ne spominje se Marija, Isusova majka), kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa (opet je tu njegova tetka i Jakov i Saloma, njegovi bratić i sestrična).

U evanđelju na mjestu gdje se govori o tome kako se dvanaestogodišnji Isus izgubio u hramu ne spominju brat ili sestra. Ako je Krist imao braće, zašto je svoju majku povjerio brizi ljubljenog učenika? Zašto Matej 1:25 kaže "I ne upozna je dok ne rodi sina”? Ovime se ne podrazumijeva da su prije Isusova rođenja ili poslije njegovog rođenja, Marija i Josip imali spolne odnose. Ovdje se kaže samo što se nije dogodilo do određenog trenutka. Na primjer, · 2 Sam 6:23 kaže, "A Mikala, Šaulova kći, ne imade poroda do dana svoje smrti." Da li ovo znači da je imala djece poslije svoje smrti? Naravno da ne!! Sve što se ovdje tvrdi je da za života nije imala djece. Moramo imati na umu da je način govora i interpretacija u Isusovo doba bila znatno drukčija od današnjeg načina.

Ranokršćanski zapisi DIDACHE (A.D. 358) kažu sljedeće:

767a [2, 70] Jedinstvo je bilo takve vrste da je On mogao sjediniti ono što je po prirodi ljudsko sa svojom božanskom naravi kako bi postigao i zadaću spasenja ali i zadržao svoje božanstvo. Neka zato oni koji niječu da je Sin po naravi od Oca i iste biti s Njim slobodno niječu i da je uzeo ljudsko tijelo od Vječne Djevice Marije. Jer niti jedan polovičan slučaj nama ljudima ne bi bio koristan, tj. bilo samo da Riječ po naravi nije pravi Sin Božji, bilo samo da tijelo koje je uzeo nije bilo pravo tijelo.

ISPOVIJED

Mogu li grijesi biti oprošteni po ispovijedi čovjeku? Biblija nas uči da jedino ispovijedajući svoje grijehe možemo postići Božje oproštenje. Po čemu to znamo? Još jednom, to nam kaže Biblija. Krenimo sa Starim Zavjetom. U II. Knjizi o Samuelu 12:13, David ispovijeda svoje grijehe Natanu i dobiva od njega jamstvo da su mu grijesi oprošteni. U Novom Zavjetu ima mnoštvo redaka koji se odnose na ispovijedanje grijeha pa ipak zadržimo se na onom koji ukazuje na vlast koju je Bog dao čovjeku. U Ivanu 20:22-23 stoji da je Isus "dahnuo" u njih govoreći:

(Ivan 20:22-23) “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im."

Kako bi ovo itko mogao izvući iz konteksta, ovaj odlomak jasan kao dan? Bog je čovjeku dao vlast snagom Duha Svetoga da oprašta grijehe. Zanimljivo je da se u Bibliji pojam “udahnuti” pojavljuje na samo dva mjesta i to kao nešto što čini sam Bog. Prvo se naravno nalazi u Starom Zavjetu, Postanak 2:7 kad je Bog "udahnuo" čovjeku dah života. U Ivanu 20:22 Bog ponovno "udahnjuje" dar života u čovjeka (dar Vječnog Života) u kojem on svojim predstavnicima daje vlast da pomažu u čišćenju ljudskih duša tako im dajući život. Pogledajmo te retke koji govore u prilog ispovijedi:

(Djela Apostolska 19:18) - Mnogi pak od onih koji su povjerovali dolazili su (Apostolima) ispovijedati i očitovati svoja djela.

(Matej 18:18) Ponovno Isus daje vlast apostolima riječima: Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu."

(2 Korinćanima 2:10) Pavao kaže: “Komu dakle vi što oprostite, tomu i ja; jer i ja, ako kome što oprostih, oprostih poradi vas - pred Kristom”

( 2 Korinćanima 5:18-20) Pavao kaže; (vidi cijeli redak) A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja (služba opraštanja grijeha). Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!

Lako nam je u sebi reći: "Isuse žao mi je zbog grijeha koje sam počinio" - ali ovakva ispovijed teško da je ona ispovijed koju Isus od nas traži – osobito uzevši u obzir Bibliju koja govori drukčije! Ali stajati pred Isusovim predstavnikom kome je Bog dao vlast da bude Njegov zamjenik i zaista naglas izreći grijehe koji su učinjeni s iskrenom skrušenošću nije mala stvar – razmislite! Jednom kad netko ode na ispovijed i kaže svoje grijehe na glas, istinski skrušeno, zajamčeno je da će olakšanje i čišćenje istovremeno uslijediti kao i jak osjećaj oproštenja – neće biti sumnje da ti je oprošteno – kad to znaš! Ispovijed daje pokajniku priliku za novi početak da možda s jakom voljom radi tako da nikada više ne počini grijeh. Ispovijed ne samo da čisti dušu nego je i Bogu ugodna i On dušu ispunja milostima.

PAPA

Katolici su izmislili Papu kao zamjenu za Krista. Papa nije izum i on ne nadomješta Krista. U Mt. 16:18-19 Isus je bio sasvim jasan da želi da Petar upravlja njegovom Crkvom na zemlji. Zašto? Isus je znao da će umrijeti i da će sve što je postigao nestati ako netko ne bude upravljao Crkvom. Isus ne kaže Petru da ga on mijenja; On samo kaže da će Petru dati vlast i moć da djeluje u Njegovo ime.

Pogledajmo što je rana Crkva naučavala: Ranokršćanski zapisi Sv. Klementa Rimskog (Poslanica Korinćanima A.D. 80 – Preuzeto iz “DIDACHE”:

21 [44,1] oprezzz!! Naši su Apostoli znali po Gospodinu Isusu Kristu da će biti sukoba oko biskupske službe. [2] Iz tog su razloga primivši savršeno predznanje, odredili one koji su već bili spomenuti i kasnije ih dodatno pripravili da ih ako oni umru ima tko naslijediti u njihovoj službi. [3] As for these, then, who were appointed by them, ili koji su kasnije određeni od drugih odličnih ljudi uz pristanak čitave Crkve, a koji su služili Kristovom stadu bez sramote, ponizno, mirno i dostojanstveno, i koji su godinama primali preporuke sviju, smatramo to nepravednim da oni budu uklonjeni iz službe.

Postoji li kakav dokaz da je Petar bio prvi Papa? Pojam "Papa" označuje glavnog biskupa Katoličke Crkve. Katolici smatraju Petra za prvog biskupa Katoličke Crkve. Pogledajmo Mt. 16:18-19:

(Mt. 16:18-19): A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.

Zanimljivo je primijetiti da u Mt. 16:18-19 Isus navodi Izaiju 22:21-22:

(Izaija 22:21-22) - Obući ću mu tvoju haljinu, tvojim ću ga pojasom opasat', tvoju ću mu vlast predati u ruke te će biti otac žiteljima jeruzalemskim i kući Judinoj. Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti. Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu; i postat će prijesto slave domu oca svojega.

Što ovaj navod znači? Isus upućuje na Izaiju kako bi pokazao da se vlast prenosi ne samo u Starom Zavjetu nego i Isusovim riječima "ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju". To je jasna naznaka apostolskog nasljeđivanja. Isus će "sagraditi" svoju Crkvu ali neće biti dovršena. Bit će i onih koji će uslijediti.

Pogledajmo Otkrivenje 1:18 što riječ "ključevi" označava.

(Rev. 1:18): Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti, i Podzemlja.

Tko u Otkrivenju drži ključeve? Bog! Upravo kao što je Isus dao apostolima vlast da u Njegovo ime izgone zloduhe. Kad je Isus Petru dao ključeve kraljevstva nebeskog, dao mu je vlast da čini što je on činio dok je bio na zemlji kao što je opraštanje grijeha, donošenje odluka o crkvi i vjeri. Isus nastavlja riječima: " Što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." Isus govori Petru kao vladaru crkve na zemlji da će njegove odluke na zemlji vrijediti i u nebu. Pogledajmo i Ivan 21:15-17 gdje Isus izdvaja Petra kad mu tri puta govori da pase njegove ovce:

(Ivan 21:15-17): Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: "Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim." Kaže mu: "Pasi jaganjce moje!" Upita ga po drugi put: "Šimune Ivanov, ljubiš li me?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim!" Kaže mu: "Pasi ovce moje!" Upita ga treći put: "Šimune Ivanov, voliš li me?" Ražalosti se Petar što ga upita treći put: "Voliš li me?" pa mu odgovori: "Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim." Kaže mu Isus: "Pasi ovce moje!"

Što to Isus Petru pokušava reći kad mu kaže pasi MOJE ovce? MOJE ovce, tko je to? To su Isusovi sljedbenici. Isus kao glavni pastir traži od Petra da nastavi predvoditi stado kao glavni pastir. Kako će Petar pasti stado? Petar će stado pasti na duhovan način. Evo dodatnih redaka koji potvrđuju Petrovu ulogu poglavara crkve:

(Luka 22:32) - Isus: Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.

(Djela 1:15) - U one dane ustade Petar među braćom - a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dvadeset duša - i reče...

(Djela 2:14) A Petar zajedno s jedanaestoricom ustade, podiže glas i prozbori: "Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte:

(Acts 4:8-12) - Onda Petar pun Duha Svetoga reče: "Glavari narodni i starješine! …

(Djela 15:7) - Nakon duge raspre ustade Petar i reče im: "Braćo, vi znate kako me Bog od najprvih dana između vas izabra da iz mojih usta pogani čuju riječ evanđelja i uzvjeruju.

Papa izmišlja pravila koja katolici moraju slijepo slijediti. Catholic Almanac kaže sljedeće:

"Rimski veliki svećenik- -nasljednik Sv. Petra kao biskup Rima i poglavar Crkve na zemlji - ima punu i vrhovnu vlast nad sveopćom Crkvom u pitanjima vjere i morala (vlast poučavanja), disciplini i upravljanju (zakonodavna vlast). Papin autoritet se odnosi na pitanja vjere i morala."

Ovo znači da katolici ne slijede pravila koja Papa izmišlja. Papine su riječi za katolike obvezujuće kada on progovara ex cathedra (iz Petrove stolice) čineći nepogrešivu izjavu. Prema Catholic Almanac ovo se vrlo rijetko događa. Kad Papa govori s vlašću ili ex cathedra, on nije sam. Kao što je Isus obećao, Duh Sveti vodi Papu u njegovim odlukama i Papa se savjetuje i s biskupima crkve. Koju moć imaju biskupi? Navest ću dio knjige Isus, Petar & Ključevi (S. Butler, N. Dahlgren, vlč. Hess)

'"Moć koju oni [biskupi] primjenjuju u Kristovo osobno ime je vlastita, redovna i trenutna iako je njena primjena pod nadzorom vrhovne vlasti Crkve [Lumen Gentium 27]'" Ali biskupe n bi trebalo zamišljati kao Papine namjesnike. Njegova redovna i trenutna vlast nad čitavom Crkvom ne poništava nego naprotiv potvrđuje i brani onu biskupsku. Njihova vlast se mora primjenjivati u zajedništvu sa čitavom Crkvom pod upravljanjem Pape." Katekizam Katoličke Crkve, Par. 895, (London: Geoffry Chapman-Liberia Editrice Vaticana, 1994) 207-208.

ČISTILIŠTE

Katolici su izmislili Čistilište; Biblija ga ne spominje. Postoji također još jedna riječ koje u Bibliji nema a to je riječ Trojstvo. Koliko nekatolika vjeruje u Trojstvo? Puno! Oni vjeruju u ono što ta riječ predstavlja; Oca, Sina i Duha Svetoga. Isto je tako i sa riječi Čistilište. Biblija daje dokaz za stanje Čistilišta kao što slijedi:

Prema Katekizmu Katoličke Crkve: "Svi koji umru u Božjoj milosti i u prijateljstvu s Njime, ali još nesavršeno pročišćeni, mogu biti uvjereni u svoje vječno spasenje; ali nakon smrti proći će čišćenje, kako bi dostigli svetost neophodnu da uđu u radost neba."

U Čistilištu svo preostalo sebeljublje pretvara se u ljubav prema Bogu. U Otk. 21-27 stoji da ništa nečisto ne može u nebo. Molitve onih koji još žive na zemlji mogu pomoći onima u Čistilištu koji nisu u mogućnosti moliti za sebe. Biblija poručuje sljedeće:

(Mt. 12-32) – neki se grijesi opraštaju na drugom svijetu:

(Mt. 12-32) - I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem. (neki grijesi mogu biti oprošteni nakon smrti - gdje? Čistilište)

(1 Cor 3:13,15) - Svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. (15) Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj. (oganj je čišćenje u Čistilištu).

(1 Peter 3:19-20) - U njemu otiđe i propovijedati duhovima u tamnici koji bijahu nekoć nepokorni, kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše, u vrijeme Noino... (Nakon smrti, Isus je propovijedao duhovima u tamnici koji su bili neposlušni. Ovi utamničenici nisu bili ni u Nebu ni u Paklu, pa gdje su bili? Ovi duhovi se čiste u čekaonici radi svojeg neposluha u mjestu koje se zove Čistilište.)

(2 Makabejcima, 12-46) - Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi.

Imamo li koji dokaz iz ranog kršćanstva? Imamo grafite iz katakombi. Na zidovima iznad grobova prvih kršćana iz prva tri stoljeća mnogo toga ukazuje na molitve za preminule. Zašto bi tu bile molitve za mrtve ako su već bili u Nebu? Ako su bili igdje osim u Paklu ili Raju, tada su im molitve bile potrebne. Također, nema dokaza u ranim zapisima da je bilo nesuglasica oko ovog vjerovanja, ono je bilo prihvaćeno i dobro poznato. Do dana današnjeg Ortodoksni Židovi mole za duše svojih mrtvih prijatelja i rođaka. Pojam Čistilišta je daleko od izuma katoličke vjere i seže u doba prije Krista.

KATOLIČKA MISA

Žrtvuju li Katolici na Misi Krista ponovno? Katolici Krista ne žrtvuju ponovno na Misi! Kao što stoji u Hebrejima 7:27, Krist je jednom bio žrtvovan za naše grijehe. Katolici Krista ne žrtvuju ponovno. Katolici samo vrše ono što je Krist zapovijedio u Luki 22:19, "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.” Misna žrtva je spomen na Isusovu žrtvu (ne ponovno odigravanje – nego spomen)

Na audio kaseti o. Mitcha Pacwe JE LI MISA ŽRTVOVANJE?, on objašnjava kako si prema židovskom običaju klani janjci za Pashalnu žrtvu. U vrijeme Isusove smrti (15:00 h) poslijepodne, upravo je bio trenutak (prema židovskoj predaji) kad su veliki svećenici klali u Hramu janjce za Pashalnu žrtvu. O. Pacwa nastavlja navodeći Ivana 1:29 gdje Ivan Krstitelj kaže: "Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!" Misa je spomen a žrtva je Isus koji nas je od smrti izbavio u život. O. Pacwa objašnjava da je Pasha koju su Isus i učenici blagovali na posljednjoj večeri bila tradicionalna židovska Pasha sve do četvrte čaše vina. Na tome mjestu Isus mijenja Pashalnu večeru lomeći kruh i pijući vino s apostolima. O. Pacwa upućuje na retke iz Biblije koji nam govore kako Isus tvrdi da je njegova krv, njegova smrt prva Misna žrtva:

(1 Kor 11:23-25) Sv. Pavao kaže - Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: "Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen." Tako i čašu po večeri govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen." Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete (proglašavate) dok on ne dođe (dok ne dođe drugi put). Dok Isus ne dođe ponovno na nama je da se spominjemo njegove žrtve i činimo kao što Isus zapovijeda.

(Lk. 22:18-20) - I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen." Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva."

(Mt. 26:26-28) - I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: "Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!" I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: "Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga - novoga - s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.

ZAPAMTITE: Ako ste na katoličkoj Misi vidjet ćete što je Krist zaista ustanovio izravno prema Evanđelju!

Drugi vatikanski Koncil ovako opisuje Misu: "Na posljednjoj večeri, one noći kad je bio predan naš je Spasitelj ustanovio Euharistijsku žrtvu svojeg Tijela i Krvi. Učinio je to kako bi ovjekovječio žrtvu na križu tijekom stoljeća dok ponovno ne dođe i tako povjerio svojoj ljubljenoj zaručnici, Crkvi, uspomenu Svoje smrti i uskrsnuća: sakrament ljubavi, znak jedinstva, svezu milosrđa, pashalnu gozbu u kojoj se Krist blaguje, duša se ispunja milošću i daje nam se zalog buduće slave. (Sacrosanctum Concilium)"

Katolička se Misa se usredotočuje na Euharistiju; Kruh koji postaje Isusom na oltaru i vino koje postaje Njegovom Krvlju. Kad svećenik polaže ruke nad kruh i vino, on zaziva Duha Svetoga da ih posveti i od ovih darova učini Isusovo tijelo i krv.

Kako kruh i vino mogu postati Isusovo tijelo i krv? Pogledajmo Ivana 6:52-55 - Židovima je bilo mučno povjerovati u Isusove riječi kao i nekatolicima.

(Ivan 6:52-55) - Židovi se nato među sobom prepirahu: "Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?" Reče im stoga Isus: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.

Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.

(John 6:58) Isus objašnjava važnost ovoga kruha, za koji tvrdi da je uistinu On. "Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke." (Ovaj kruh o kojem Isus govori je hrana koja daje život).

U Ivanu 6:66 mnogi su Isusovi apostoli Isusa napustili jer nisu mogli povjerovati u Njegove riječi. Tada Isus govori svojoj Dvanaestorici u Ivanu 6:67 "Da možda i vi ne kanite otići?" Jasno je što Isus tvrdi, jer On ne povlači Svoje riječi i ne kaže da je to nova usporedba. Daje svojim apostolima priliku da odu. Tada Šimun Petar govoreći u ime dvanaestorice u Ivanu 6:68 kaže: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.”

Nekatolici vjeruju da je ono što stoji u Ivanu 6:53 tek simbol a ne stvarna Kristova prisutnost. Kad bi se zaista radilo samo o simbolu, tada redak 27 do 29 u 1 Kor 11 ne bi imao smisla. U tom retku Pavao izjavljuje:

(1 Kor. 11:27-29) "Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.”

Zašto katolici kleče i stoje? Razlog zašto klečimo je u tome što zaista vjerujemo da kada svećenik posveti kruh i vino da se nalazimo u prisutnosti svoga Gospodina. Prema Rimljanima 14:11: " Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno.

Katolici se priginju pred njim kao što bi to činili pred Njegovim prijestoljem u Nebu.

Misni običaji su čudni. Katolička Misa ima previaše nepoznatih i čudnih obreda. Nekatoliku Misa izgleda kao čudan splet držanja i kretnji. Ako istražite o čemu se radi i usporedite ih s Biblijom otkrit će te da je Katolička Crkva jedina crkva na zemlji koja je ustanovila ono što Biblija uistinu uči. Moja pitanja upućena nekatoliku bila bi: Ima li vaša crkva svećenike i biskupe? Koristi li vaša crkva kad? Odijevaju li se vaši službenici kao svećenici u Bibliji? Pomazuje li vaaš crkva bolesnike uljem?

Istražimo neke tzv. "čudne" običaje Katoličke Crkve. Nekoliko primjera u Biblijskim recima govore u prilog biskupima, svećenicima i đakonima, kadu, svećeničkoj odjeći i svetoj pomasti.

BISKUPI

(1 Tim 3:1) Teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi.

(1 Titu 1:7) Jer nadstojnik kao Božji upravitelj treba da bude besprigovoran: ne samoživ, ne jedljiv, ne vinu sklon, ni nasilju, ni prljavu dobitku...

SVEĆENSTVO

(Heb 7:5) Istina, i oni sinovi Levijevi, koji primaju svećeništvo imaju zakonsku zapovijed da ubiru desetinu od naroda, to jest od svoje braće premda su i ona izašla iz boka Abrahamova.

(Heb 7:12) Doista kad se mijenja svećeništvo, nužno se mijenja i Zakon.

ĐAKONI

(1 Tim 3:10) I neka se najprije iskušavaju, pa onda, budu li besprigovorni, neka obavljaju službu.

KAD

(Lk. 1:9) - Ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad.

(Otk. 8:3) I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kada da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem.

ODJEĆA

(Izl. 28:4) - Neka ovu odjeću naprave: naprsnik, oplećak, ogrtač, košulju resama obrubljenu, mitru i pas; neka naprave svetu odjeću za tvoga brata Arona i njegove sinove da mi služe kao svećenici.

(Izl. 31:10) Odijela za službu, posvećena odijela za svećenika Arona i odijela za njegove sinove, za njihovu svećeničku službu..

SVETA POMAST

(Izl. 31:11) Pa ulje za pomazanje i miomirisni tamjan za Svetište. Sve neka načine kako sam ti naredio.

(Jak 5:14) Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje.

BIBLIJA PROTIV CRKVE

Biblija je sve što trebamo a ne Papa i Crkva! Nažalost, teorija o uporabi isključivo Biblije nije ono što Biblija uči. Biblija nas uči i svjedoči nam da je prije Biblija bila Crkva. Napokon, koje je knjige napisao Isus? Niti jednu! Isus je namjerno odlučio NE pisati. Umjesto toga on je odlučio osnovati Crkvu da poučava u Njegovo ime!

Katolička Crkva vjeruje da su i Biblija i Crkva potrebni i da jedno bez drugoga ne može postojati. Evo nekih pitanja o kojima bi nekatolici morali porazmisliti...

(1) Sveto pismo nije zaokruženo do Kartaškog Koncila 397. g Redovniku je trebalo 10 mjeseci da ručno prepiše Bibliju. Prije nego je Biblija sabrana u jedne korice na čemu je počivao autoritet prve Crkve? Sjetimo se da Biblija nije postojala u današnjem obliku. NE može se poreći činjenica da je autoritet imala Crkva – a ne Biblija.

(2) Kako bi prvi kršćani mogli imati svaki svoju Bibliju ako tiskarski stroj nije bio izumljen do 1500. g.? Pa i nakon razvoja tiskarskog stroja koliko si je kršćana moglo priuštiti Bibliju?

(3) Zašto ISUS tvrdi da je crkva konačni autoritet u Mateju 18:15-17?

(4) Gdje u Bibliji stoji da je “Biblija” jedini autoritet za kršćane?

(5) Kako je većina neškolovanih ljudi čitala Bibliju do 1500. g. pa i sve do danas?

(6) Koji je stup i uporište istine (1 Tim 3:15)?

(7) Koje je Biblijske knjige napisao Isus?

(8) Gdje u Bibliji Isus zapovijeda Apostolima da pišu?

(9) Kako znate da je vaše tumačenje Biblije ispravno?

(10) Kako je Biblija mogla znati koje će knjige sabrati pod svoje korice?

Jedini logičan zaključak jest da nije biblijski smatrati Bibliju jedinim vodičem!! Na prvom je mjestu Crkva!!

Kad je Isus utemeljio Crkvu? Isus Svoju Crkvu osniva kada kaže sljedeće u Mt. 16:18: A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Pogledajmo nekoliko redaka koji govore o tome kako je Isus osnovao Crkvu koja naučava a ne Crkvu čitanja Biblije.

(Mt. 28-19) Isus kaže - Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i UČEĆI ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!"

(Mk. 16-15) Isus kaže - I reče im: "Pođite po svem svijetu, PROPOVIJEDAJTE evanđelje svemu stvorenju.

(Mk. 16-20) - Oni pak odoše i PROPOVIJEDAHU posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima

Apostoli nisu čitali Novi Zavjet koji je tek trebalo napisati nego su umjesto toga poučavali "usmenu riječ" i predajom kao što svjedoče sljedeći reci:

(2 Sol. 2-15) - Stoga braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju, bilo pismom

(2 Tim. 2-2) - I što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti.

Odakle potječe Biblija? Biblija potječe od Katoličke Crkve. Novi Zavjet je sabran u jednu knjigu 397. g. a o tome je odlučeno na Koncilu u Kartagi. Do tada različite Biblijske knjige nisu bile sabrane nego raspršene po raznim mjestima. To zapravo znači da su preko tri stotine godina članovi rane Crkve bili poučavani putem tradicije jer Biblija kakvu je danas poznajemo nije postojala.

Tko je odlučio o tome što će ući u Bibliju? Katolička je Crkva pomno istražila sve knjige koje su bile u igri za uvrštenje u Novi Zavjet i upravo je Katolička Crkva odlučila o tome koje knjige su nadahnute a koje ne. Katolički redovnici su proveli svoje živote prepisujući pisma iznova dok nije razvijeno tiskarstvo 1440. g. To znači da je tijekom 1400 godina Crkva podučavala putem predaje. Čak i nakon izuma tiskarstva bilo je preskupo da svaki član kućanstva ima Bibliju. Johann Gutenberg je tiskao prvo izdanje katoličke Biblije. Tek 1534 se javlja Lutherov prijevod Biblije.

Gdje stoji u Bibliji da je Biblija jedini autoritet? Nigdje! Nigdje Biblija ne kaže da je ona jedini izvor podataka dostupan kršćaninu. U stvari Biblija kaže da od Crkve moramo tražiti ispravno tumačenje. Naposlijetku Biblija ne može sam sebe tumačiti, zar ne? Pogledajmo neke od redaka koji pokazuju da se na osobno tumačenje ne gleda s odobravanjem.

(2 Petrova 1-20) - Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno.

(2 Petrova 3-16) - Tako u svim poslanicama gdje o tome govori. U njima ima ponešto nerazumljivo, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma - sebi na propast.

(Dj 8-30) - Filip pritrča i ču gdje onaj čita Izaiju proroka pa će mu: "Razumiješ li što čitaš?" On odvrati: "Kako bih mogao ako me tko ne uputi?" Onda zamoli Filipa da se uspne i sjedne uza nj.

Pa tko onda može poučavati o Bibliji? Duh Sveti koji je na djelu u Katoličkoj Crkvi. Razlog zbog kojeg postoji toliko nekatoličkih Crkvi je u tome što ima toliko različitih tumačenja Biblije. Duh Sveti ne može biti odgovoran za toliku zbrku. Ne postoji "sveopća" protestantska crkva. Neki protestanti vjeruju u krštenje djece dok drugi ne vjeruju. Katolička Crkva je sveopća, imamo jedinstven sustav vjerovanja i jednog vođu koji nas usmjerava.

(Iv 14:26) – Isus kaže: Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh..

(Ivan 16:13) - No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu;

(Dj 1-8) - Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.

Kada je prva Crkva trebala donijeti neku odluku okupljao se koncil uz vodstvo Duha Svetoga kako bi odlučivao o presudnim pitanjima.

(Dj 15:1-2) - Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja.

(ovaj redak pokazuje da se Koncil nije nije služio Biblijom za riješavanje ovih nedoumica)

(Dj 16:4) - I kako su prolazili gradovima, predavali su im za opsluživanje odredbe koje su apostoli i starješine utvrdili u Jeruzalemu. Tako se Crkve učvršćivahu u vjeri i broj im se danomice povećavao.

Katolici se ponašaju kao da im Biblija ništa ne predstavlja! Nije tako! Biblija je veoma važna za katoličku vjeru. Katolička Misa je obiluje Biblijom. Katolici vjeruju da je Biblija jako važna kao i učenje crkve – jedno bez drugoga ne može postojati.

Čovjek ne može biti spašen ukoliko se nanovo ne rodi (Ivan 3:3) i prihvati Krista kao svog osobnog Gospodina i Spasitelja. Ovo je dijelom točno ali je značenje iskrivljeno. Redak koji nekatolici rado navode, Ivan 3:3 nije dovršen od Isusa tj. protumačen sve do retka 3:5. Pogledajmo zato sljedeća dva retka Ivana 3:5. U Ivanu 3:5 Nikodem je zbunjen po pitanju ponovnog rođenja. Isus mu razjašnjava ono što je rekao, riječima:

(John 3:5) - "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.

Iz ovoga vidimo da biti rođen nanovo znači sakrament krštenja! Kad bi nekatolici barem pročitali ono što je nekoliko redaka dalje doznali bi pravo značenje izraza "roditi se nanovo."

Vjeruju li katolici da će ih dobra djela dovesti u Nebo? Katolici vjeruju da će ih u Nebo dovesti djela praćena vjerom i Božjom milošću. Toliko je redaka u Bibliji koji govore da ulazak u Nebo nije tako jednostavan kao da samo kažemo "Prihvaćam Isusa Krista kao svog osobnog Gospodina i Spasitelja." Pogledajmo što nam Biblija ima za reći o spasenju:

(Fil 2:12) -…sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!

(Rim 2:5-6) - …Dan gnjeva i objavljenja pravedna suda Boga koji će uzvratiti svakom po djelima.

(Jak 2:14) - Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti?

(Mt 16:27) - Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim."

(2 Kor. 5:10) - Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.

(Mt. 25:31 46) - (redak je predug za navođenje, evo sažetka) Isus kaže da će razdvojiti svoje ovce od jaraca. Nastavlja riječima; kad sam bio gladan jeste li me nahranili? Kad sam bio žedan jeste li me napojili? Kad sam bio gol jeste li me odjenuli? Kad sam bio bolestan jeste li me pohodili? Kad sam bio u tamnici jeste li mi došli? Kad sam bio stranac jeste li me primili? Isus tada kaže da ako je tko takvo što učinio svome bratu da je tako učinio i Njemu i poziva pravedne u život vječni. Oni koji nisu pomogli svojem bratu u nevolji poslani su u vječnu kaznu.

Iz navedenih je redaka sasvim jasno da sa spasenje nije dovoljno samo proglasiti Krista svojim osobnim Gospodinom i Spasiteljem. Lijepo je to reći i to bi trebalo ponavljati svakoga dana ali za spasenje je potrebno više od prihvaćanja Isusa Krista kao osobnog Gospodina i Spasitelja.

Kako se krstilo u prvom stoljeću? Prije nego što kažemo kako se krstilo u prvom stoljeću pogledajmo zašto se krstilo. Kao prvo nekatolici vjeruju da je za “spasenje” potrebno prihvatiti Krista kao svog osobnog Gospodina i Spasitelja. To je točno, svi bismo Krista morali smatrati svoji osobnim Gospodinom i Spasiteljem (i nikoga osim njega) pa ipak, krštenje sadrži nešto više od onoga što bi nekatolici htjeli vjerovati.

Ivan Krstitelj je krstio vodom koja je predstavljala čišćenje od grijeha. Ivan je rekao farizejima da njegovo krštenje nije konačni oblik krštenja (Iv. 1:26) i da će doći netko drugi (Isus) koji će činiti nešto više od običnog krštenja vodom. Redak koji nekatolici rado navode, Ivan 3:3 nije dovršio Isus odnosno razjasnio ga do retka 3:5, dva retka dalje u Ivanu 3:5. U Ivanu 3:5 Nikodem je zbunjen po pitanju ponovnog rođenja. Isus mu tumači što je rekao, riječima:

(Ivan 3:5) - "Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!"

Iz ovoga vidimo da "roditi se nanovo" znači sakrament krštenja! Katolici ne vjeruju da će ih samo djela dovesti u Nebo. Katolici vjeruju da će ih u Nebo dovesti djela praćena vjerom i Božjom milošću. Toliko je redaka u Bibliji koji govore da ulazak u Nebo nije tako jednostavan kao da samo kažemo "Prihvaćam Isusa Krista kao svog osobnog Gospodina i Spasitelja." Pogledajmo što nam Biblija ima za reći o spasenju:

(Fil 2:12) -…sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!

(Rim 2:5-6) - …Dan gnjeva i objavljenja pravedna suda Boga koji će uzvratiti svakom po djelima.

(Jak 2:14) - Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti?

Dakle o čemu se radi? Da bi čovjek bio "spašen" odnosno imao vječni život on mora biti kršten i vodom i Duhom Svetim i to krštenje osigurava vječno spasenje. Voda nije jedino sredstvo "spasenja" nego je tu Duh koji "spasava". Sakrament i značenje krštenja prema Isusovim riječima nije u tome da li vas urone ili ne ili u tome koliko se vode izlije na glavu krštenika, nego je to znak čišćenja, novog života, novog odnosa s Bogom.

Zar bi Isus bio tako nemilosrdan da nam ne bi dao mislosti koje obećaje samo zato jer nismo sasvim potopljeni pod vodu? Ne vjerujem! Isus je milosrdan Bog; važna je nakjera koju on vidi, ne količina vode. Osim toga, nigdje u Bibliji ne piše da je Isus krstio pa nam nije ni ostavio primjer. Da je Isusova namjera bila da samo potpuno uranjanje bude jedini važeći način krštenja ne bi li to jasno naglasio apostolima? Umjesto toga On im kaže u Mt. 28:19 da krste u ime Oca, Sina i Duha Svetoga (ovo je jasno rekao).

Što se tiče krštenja u prvom stoljeću, prema Dj 9:17-18 Pavao je kršten u kući. U Dj 16:33 Pavao je krstio svog tamničara unutar zatvora. Argumenti u korist uranjanja varaju jer kod krštenja voda simbolizira čišćenje. U jednom od najranijih kršćanskih zapisa "Didache" navodi se da uranjanje nije jedini način krštenja.

Didache [7,1] "U pogledu Krštenja – krstiti ovako: Nakon prethodnoh uputa krstiti u ime Oca, Sina i Duha Svetoga u živoj vodi. Ako nema žive vode, tada krstiti u drugoj vodi; ako nema hladne, u toploj. Ako nema nijedne, politi čelo vodom tri puta u ime Oca i Sina i Duha Svetoga"

Kao što vidimo u ulomku iz Didache krštenje može vrijediti i bez potpunog uranjanja. Moje pitanje za nekatolika bi bilo: Ako je krštenje samo pravilo ili običaj a ne sakrament odgovarajuće crkve i nema učinka na spapsenje zašto se pridaje tolika važnost tome hoće li tko biti sasvim uronjen u vodu ili ne?

Gdje u Bibliji piše da treba krstiti samo odrasle a ne djecu? Nigdje! U Kol. 2:11-12 Pavao donosi usporedbu krštenja i obrezanja.

Otkuda onda krštenje odraslih u Novom Zavjetu? Jednostavno! Novoobraćenici su bili odrasli! Pogledajmo i neke od redaka koji govore drukčije:

(Dj 2:38-39) Petar će im: "Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka …

(1 Kor. 1:16) A da, krstih i Stefanin dom. Inače ne znam krstih li koga drugoga.

(Dj 16:15) Pošto se pak krsti ona i njezin dom, zamoli...

Nekatolici tvrde da je krštenje uzaludno jer djeca nisu sposobna shvatiti što se događa i još uvijek nisu prihvatila Isusa kao svog Gospodina i Spasitelja. Pogledajmo židovsku djecu koju su obrezivali. Da li su ta djeca znala u trenutku obrezanja da s Bogom sklapaju Savez? Tvrdnja nekatolika da bi samo odrasle trebalo krstiti ne stoji.

Katolici štuju kipove i svece - pogledajte njihove crkve! Kada vidite Kip slobode, da li ga štujete? A što je s kipom Georgea Washingtona? Što vam ovi kipovi predstavljaju? Zašto je u redu da postoje ovi nekatolički kipovi a kipovi Isusa, Marije, Sv. Josipa i drug se smatraju nezamislivim? Katolici NE štuju kipove ili svece! Kip samo predstavlja nekoga tko je nekad živio ili svjetovno govoreći on može biti znak nečega kao što je neovisnost. A što je sa slikom vaše obitelji koju na poslu držite na stolu. Ona vam pomaže da osvježite sjećanje. Da li vi svakog dana štujete tu sliku? Naravno da ne! Jedini dostojan štovanja je Bog i samo Bog! Kad bi katolik štovao kip ili sveca bio bi izopćen iz Crkve. Prisjetimo se da katolička crkva proteže od apostola . Oni Isusa nisu mogli slikati i nositi sliku u džepu – kamere nisu postojale. Ali u prvoj crkvi jedan način za prisjećanje je bio podizanje kipova važnih osoba, kao što je Isus, Marije i sl. Zašto mislite da nije u redu da katolici u svojim crkvama imaju kipove a nijedna druga denominacija ne.? Katolici se drže predaje prve Crkve!

Ako je Bog tako branio kipove zašto je onda Bog zapovijedio Mojsiju dok su bili u pustinji da na stupu podigne zmiju?

(Br 21:8) - i Jahve reče Mojsiju: "Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda."

A što je sa gradnjom Kovčega Saveza?

(Izl 25:18) Bog reče Mojsiju - Skuj i dva kerubina od zlata za oba kraja Pomirilišta. Napravi jednoga kerubina za jedan kraj, a drugoga kerubina za drugi kraj. Pričvrsti ih na oba kraja Pomirilišta da s njim sačinjavaju jedan komad. Kerubini neka dignu svoja krila uvis tako da svojim krilima zaklanjaju Pomirilište. Neka budu licem okrenuti jedan prema drugome, ali tako da lica kerubina gledaju u Pomirilište.

Postoji mjesto kad je Bog zabranio kipove a to je dobro poznat slučaj u Izlasku 32-8 kad je narod izradio lijevano tele. Ovo tele nije služilo za podsjećanje na nešto nego je izrađeno da bude bog kako bi mu iskazivali štovanje.

Kao što se vidi kip je bezopasan ako on predstavlja nekoga ili nešto ali kada kip postane bog kojega se štuje tada je to velika šteta jer su oni koji ga štuju izloženi srdžbi Božjoj.

Zašto se katolici mole svecima kada se mogu obratiti izravno Bogu? Katolici od svetaca traže da ih zagovaraju. Razlog je u tome što su sveci bliže Bogu od nas koji smo na zemlji. Predpostavimo da želite posao u nekom poduzeću i poznajete nekoga tko je prijatelj s ravnateljem tog poduzeća. Da li biste se obratili izravno ravnatelju ili biste radije htjeli da ta osoba kaže tom ravnatelju prvo koju riječ o vama? Ili npr. uvijek postoji neka osoba koju poznajete, pastor, svećenik ili prijatelj za kojeg vam se čini da Bog njegove molitve uvijek uslišava i da su snažnije iz tko zna kojeg razloga i kad ga zamolite da moli za vama neku važnu stvar imate pouzdanja da će ga Bog uslišati.. Na isti način katolici mole svece da im pomognu moleći na određenu nakanu. Vjerujete da su molitve svetaca puno snažnije od naših jer su oni usavršeni i u Nebu s Bogom.

Katolici štuju svece? Iako su sveci Katoličkoj Crkvi veoma posebni to ne znači odmah da se njih štuje. Katolici ne štuju svece. Svetci su ljudi koji su svoj život živjeli tako savršeno u služenju Bogu da su mijenjalči druge oko sebe dok su još živjeli na zemlji. Njihov je primjer uzoran. Ako je njihov život bio tako uzoran na zemlji onda u Nebu samo mogu biti usavršeni do kraja. Katolici traže opd svetaca zagovorne molitve. Na primjer ako vam otac umire možete tražiti članove svoje crkve da mole za njega. Zašto je to dopušteno? Zašto možemo tražiti od drugih tu na zemlji da mole za nas a to isto ne možemo tražiti od onih koji su daleko savršeniji od nas smrtnika, da mole u nebu za nas? Dobro je, već vidim što želite reći…nitko nije u nebu. Ponavljam; to nije istina; pogledajmo još neke retke da dođemo do istine.

Lk 23: 43 – Isus je rekao dobrom razbojniku A on će mu: "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!"

(Čini se da je ipak netko gore s Isusom…)

Lk 9:29-30 - Petar, Jakov i Ivan su slijedili Isusa: I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. (Hej, što su to Mojsije i Ilija radili…pa oni bi trebali biti mrtvi!)

Svatko je pozvan da postane svet i moramo vrlo žilavo raditi u popravljanju svojih slabosti i na ljubavi prema bližnjima. Što bi moglo biti loše u tome ako imamo savršene uzore u Nebu?

Zašto katolici čuvaju Relikvije svetaca? Mnoga čudesa i ozdravljenja se pripisuju relikvijama, ne zato što bi imale svoju vlastitu moć nego zbog svetosti pojedinaca koje predstavljaju. Pogledajmo nekoliko Biblijskih redaka:

(Mt. 9:20-21;22) - I gle, neka žena koja bolovaše dvanaest godina od krvarenja priđe odostraga i dotaknu se skuta njegove haljine. Mislila je: "Dotaknem li se samo njegove haljine, spasit ću se." A Isus se okrenu i vidjevši je reče: "Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila." I žena bi spašena od toga časa. (nije odjeća ozdravila ovu ženu, nego Isusova svetost).

(Mt. 9:20-21;22) - I gle, neka žena koja bolovaše dvanaest godina od krvarenja priđe odostraga i dotaknu se skuta njegove haljine. Mislila je: "Dotaknem li se samo njegove haljine, spasit ću se." A Isus se okrenu i vidjevši je reče: "Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila." I žena bi spašena od toga časa.

(Acts 19:11-12) - Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovima tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili.

(Acts 5:15-16) - Tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih. (Čak je i Petrova sjena bila dovoljna da ozdravi bolesnike. Nije Petar ozdravio one na koje je padala sjena, nego je Bog djelovao po Petru).

Zašto katolici mole Krunicu? Krunica je molitva i razmatranje Kristova života. Prvi kršćani nisu imali Biblije i moleći Krunicu su razmatrali o Kristovom životu. Zrna krunice su tek pomoć pri moljenju kako bismo znali u kojem se dijelu razmatranja nalazimo. Ružarij se sastoji od tri otajstva. Otajstva su:

RADOSNA OTAJSTVA: Navještenje (Lk. 1:30-31); Pohođenje (Lk 1:42); Isusovo rođenje (Lk. 2:7); Isusovo Prikazanje u Hramu (Lk. 1:22); Isus pronađen u Hramu (Lk. 2:46)

ŽALOSNA OTAJSTVA: Muka u Getsemaniju (Mk.14:32); Isusa bičuju (Mk. 15:15); Krunjenje trnovom krunom (Mk. 15:17); Isus nosi križ (Iv. 19:17); Raspeće (Mk. 15:24)

SLAVNA OTAJSTVA: Isusovo Uskrsnuće (Mt. 28:5-6); Isusovo Uzašašće (Djela 1:9); Silazak Duha Svetoga (Djela 2:2); Uznesenje Blažene Djevice Marije na Nebo (1 Sol. 4:14); Marijino krunjenje (Otk. 12:1)

Ovo su molitve Ružarija:

ZNAK KRIŽA

(Mt. 28:19) U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

APOSTOLSKO VJEROVANJE

(Sažetak vjerovanja) Vjerujem u Boga Oca svemogućega, stvoritelja Neba i Zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan, sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na Nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega, odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, Svetu Crkvu katoličku, Općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

OČE NAŠ

(Lk. 11:2) Oče naš koji jesi na Nebesima, sveti se Ime tvoje, dođi Kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na Nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas; i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast nego izbavi nas od zla. Amen

SLAVA OCU (kršćanska doksologija)

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu kao što bijaše na početku tako i sada i vazda i u vijeke vijekova, Amen.

ZDRAVO MARIJO

(Lk 1:28) “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!" "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!” (Jesus). (Lk 1:42) Sveta Marijo, majko Božja, (molitva), moli za nas grešnike sada i na čas smrti naše, Amen.

Zašto uključujete Mariju u ovo razmatranje o Kristu? Zato jer bez Marije ne bismo imali Isusa. Tko je Isusa poznavao bolje od ikoga na svijetu? Odgovor: Njegova majka! Tko bi nam drugi bolje mogao pomoći da se saberemo i dati nam bolji uvid u Isusov život od njegove majke? Po Mariji dolazimo Kristu.

Da li katolici moraju moliti krunicu ili će inače ići u Pakao? Ne, Ružarij NIJE za katolike obvezujuća molitva i neće ići u Pakao ako ne mole ovu molitvu.

Nikoga ne zovite ocem: (Mt. 23:9) Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima. Na što Krist misli kada izjavljuje ovo? Da bismo ovo shvatili morali bismo pročitati ono što stoji prije i onon što stoji poslije. U recima prioje devetog, Isus govori o pismoznancima i farizejima. On mnoštvu govori da ih slušaju (pismoznance i farizeje) ali da se ne ravnaju po njima. Kaže da farizeji i pismoznanci žele da ljudi vide njihova djela i da vole daih se naziva Rabbi, Oče ili Učitelju. Isus želi da mnoštvo shvati da pismoznanci i farizeji ne zasluižuju naslove koje nose da ih nisu vrijedni.

Zašto katolici kažu “oče” kada se obraćaju svećeniku? Kao što vaš zemaljski otac brine za vaše tjelesne potrebe i zahtjeve tijekom vašeg tjelesnog života tako i svećenik brine za svoje stado ali u duhovnom smislu. Svećenik je tu radi župljana prilikom ponovnog rođenja (krštenja) i tijekom života. Kad je netko iz njegovog stada u bolnici on će biti tamo, tamo je čak i prilikom smrti, kada duša napušta tijelo. Pogledajmo koji reci spominju pojam "otac".

(1 Kor 4:15) - Jer da imate u Kristu i deset tisuća učitelja, ipak ne biste imali više otaca. Ta u Kristu Isusu po evanđelju ja vas rodih!

(Dj 7:2) - Stjepan odgovori: "Braćo i oci, čujte! Bog slave ukaza se ocu našemu Abrahamu dok bijaše u Mezopotamiji, prije negoli se nastani u Haranu

(Lk 1:73) - ...zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu:

Zašto katolici nose raspelo s kristom na križu? Ovo je često pitanje koje nekatolici postavljaju. Izgleda da ne mogu shvatiti zašto katolici nose lančiće s raspetim Kristom. Nekatolici vjeruju da je Krist uskrsnuo od mrtvih i da mu nije mjesto na križu. Krist je ustao od mrtvih ali zar nije htio da zaboravimo što je učinio za nas i naše bijedne grijehe. Križ je postao sveti predmet samo zato jer je Krist umro na križu. Ako s križa uklonite Krista dobivate dvije stvari; prvo dobivate simbol antičkog Rima simbol patnje i umiranja – simbol kazne. Druga stvar je malo slovo "t". Mislite li da je naš Gospodin Isus Krist trpio neopisive muke za nas ne želeći da ga pamtimo po križu? Ne! Križ s Kristom nas podsjeća na Njegovu ljubav prema nama. Raspelo je i sredstvo da ostanemo ponizni i da nas podsjeća na grijeh. Raspelo nas podsjeća da Ga je naš grijeh pribio na križ.

(1 Kor 1:23-24) Petar kaže: ...a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak - i Židovima i Grcima - Krista, Božju snagu i Božju mudrost.

(Ivan 3:14) Isus kaže: I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.

Sam nam Isus kaže da mora biti uzdignut na križu kako bi ljudi povjerovali i postigli vječni život.

Svećeničko beženstvo – Svećenik jako dobro zna prije svojih vječnih zavjeta da je beženstvo dio tog poziva. Katolička Crkva ljude ne prisiljava da postanu svećenici. Oni slobodno biraju ovaj poziv i vrlo dobro znaju da je beženstvo jedan od zahtjeva. Pogledajmo neke Biblijske retke koji govore u prilog svećeničkog beženstva:

(Mt. 19:12) - Isus govori: Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati."

(1 Kor. 7:32-33) - A rado bih da budete bezbrižni. Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi.

S Božjom milošću sve je moguće. Svećenici samo idu stopama svojeg velikog svećenika Isusa koji je čitavog života bio neoženjen.

Da li je Isus pio sok od grožđa ili vino? Pogledajmo Biblijske retke koji nas usmjeravaju na pravilno korištenje vina prije nego odgovorimo na ovo pitanje. Vidjet ćete da Biblija jasno govori da je pijanstvo grijeh.

(Rim 14:14) Sv. Pavao kaže - Znam i uvjeren sam u Gospodinu: ništa samo od sebe nije nečisto. Samo je onomu nečisto tko to smatra nečistim.

U Knjizi Sirahovoj (ovo je jedna od 7 knjiga koje je Martin Luther uklonio iz izvornog Starog Zavjeta) vidimo da je vino dopušteno ako se koristi umjereno.

(Sirah 31:25-31) - U vinu se nemoj junačiti, jer je mnoge oborilo vino. Kao što se u peći kuša ocjel, tako i u vinu srca svadljivih hvalisavaca. Vino je život čovjeku ako ga pije umjereno. Kakav je život bez vina, kad je stvoreno za veselje ljudima! Radost srcu i veselje duši, takvo je vino koje se pije u pravo vrijeme i u pravoj količini. Gorčina duše spopada čovjeka koji je vina previše popio, u strasti i u gnjevu. Pijanstvo u bezumnika izaziva srdžbu na vlastitu propast, umanjuje mu snagu i umnožava rane. (Ignatius Revised Standard)

(Psalam 104:15) - ... i vino što razvedruje srce čovječje;

(1 Tim 5:23) - Ne pij više samo vode, nego uzimaj malo vina poradi želuca i čestih svojih slabosti.

(Ef 5:18) Pavao kaže: I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost. (Pavao ne zabranjuje piti vino nego opijati se vinom.)

(1 Tim 3:8, 3:3; Titus 1:7) - Đakoni isto tako treba da budu ozbiljni, ne dvolični, ne odani mnogom vinu ni prljavu dobitku (Đakoni ne smiju piti "mnogo" vina. To znači da vino jest dopušteno ali ako se ne pretjeruje.)

Pogledajmo retke koji govore o Isusovom stavu:

(Mt. 11:18-19 i Lk. 7:34) - "Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: 'Đavla ima.' Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: 'Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!' (Ovaj redak ne bi imao smisla da je Isus pio samo mošt ili sok od grožđa).

(Iv. 2:1-11) – Svadba u Kani – kako bi saželi ovaj odlomak, pogledajmo redak 10, gdje Isus mijenja vodu u vino jer ga je ponestalo. (redak 10) “Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada." Što govori Iv. 2:10? Da je normalan postupak na svadbi poslužiti prvo "dobro" vino a kad ono počne nestajati poslužuje se ono "lošije" jer će se teže primijetiti razlika.

Zašto katolici toliko snažno zastupaju Pro-Life mišljenja? Jedna od zapovijedi koje je Bog dao Mojsiju je "NE UBIJ." (Izl 20:13). Katolici vjeruju da u trenutku začeća započinje novi život. Biblija vrlo snažno priznaje život u utrobi i u Starom i u Novom Zavjetu:

STARI ZAVJET

(Prop. 11:5) - Kao što ne znaš koji je put vjetru ni kako postaju kosti u utrobi trudne žene, tako ne znaš ni djela Boga koji sve tvori.

(Post. 25:22-25) - No djeca se u njezinoj utrobi tako sudarala te ona uzviknu: "Ako je tako, zašto ću živjeti!" Ode, dakle, da se posavjetuje s Jahvom. I Jahve joj reče: "Dva su svijeta u utrobi tvojoj; dva će se naroda iz tvog krila odijeliti. Narod će nad narodom gospodovati, stariji će služiti mlađemu." Došlo vrijeme da rodi, kad gle - blizanci u njezinoj utrobi.

(Psalam 127:3,4) - Evo: sinovi su Jahvin dar, plod utrobe njegova je nagrada.

(Izaija 44:2) - Ovako kaže Jahve, koji te stvorio, koji te od utrobe sazdao i pomaže ti: "Ne boj se, Jakove, slugo moja, Ješurune, kog sam izabrao

(Job 31:15) - Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majčinu?

(Izaija 49:1) - Jahve me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena.

(Jer. 1:5) - Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina

izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.

NOVI ZAVJET

(Gal. 1:15-16) - Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju;

(Lk. 1:41) - Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga (Elizabetino nerođeno dijete pozdravlja svog nerođenog spasitelja koji je u Marijinoj utrobi).

RANOKRŠĆANSKI ZAPISI (DIDACHE) (140 A.D.) -

1 Druga zapovijed [2] Ne ubij. Ne učini preljuba. Ne zavodi dječake. Ne griješi bludno. Ne ukradi. Ne bavi se magijom. Ne koristi čarobne napitke. Ne učini pobačaj, niti čini zla novorođenčetu. [3] Ne poželi stvari bližnjega svoga. Ne krši prisege. Ne svjedoči lažno. Ne govori zlo. Ne budi zlurad (8).

Izjave nekadašnjih izvršitelja abortusa: (“JE LI FETUS ČOVJEK” od Erica Pastuszeka)

Pitanje: ”Biste li se složili na temelju vašeg prijašnjeg iskustva s abortusima da je fetus biološki gledano - ljudsko biće?“

Odgovor: “Djetešce se može prepoznati već u vrijeme kad žena tek sazna da je trudna. “

Pitanje: “Da li je ikad bilo još kakvih pokreta fetusa ili drugih pokazatelja (tijekom ili poslije abortusa) koji bi potvrdili da je fetus ljudsko biće?“

Odgovor: “Može se vidjeti kako se djetešce miče. Kada abortus nadgledate ultrazvukom možete vidjeti djetešce kako uzmiče kad se instrumenti uvedu u rodnicu."

Jesu li katolici kad se razvedu izopćeni iz Crkve? Ne. Katolici nisu izopćeni iz Crkve ako se razvedu. Katolička Crkva uviđa da postoje slučajevi kada muž i žena više ne mogu zajedno živjeti kao što je slučaj kod zlostavljanja supružnika ili štete za djecu u takvoj zajednici. U takvim slučajevima Crkva im preporuča odvojeni život iako su i dalje oženjeni u očima Crkve. Takvom paru je moguć razvod pred građanskim vlastima ali ne i u očima Božjim. Jedino smrću sakramentalni brak prestaje. Ako oba supružnika ostanu razdvojena i ne vjenčaju se mogu primati sve crkvene sakramente. Ako se koji od supružnika vjenča tada on čini preljub i nije mu dopušteno imati udjela u sakramentima Crkve. (Sažetak iz KKC).

Što Biblija kaže o razvodu i ponovnom vjenčanju? Pogledajmo neke od redaka koji podržavaju katolička vjerovanja:

(Sv. Marko 10:2-12) – Sažetak retka 11-12: Isus kaže: I reče im: "Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub."

(Sv. Marko 10:9) – “Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!"

(Rimljanima 7:1-3) - Ili zar ne znate, braćo - poznavaocima zakona govorim - da zakon gospodari čovjekom samo za vrijeme njegova života. Doista, udana je žena vezana zakonom dok joj muž živi; umre li joj muž, riješena je zakona o mužu. Dakle: dok joj muž živi, zvat će se, očito, preljubnicom pođe li za drugoga. Ako li joj pak muž umre, slobodna je od zakona te nije preljubnica pođe li za drugoga.

Što je poništenje braka i mogu li se katolici ponovno vjenčati nakon njega. KKC o poništenju govori sljedeće:

[1629] Zato (or for other reasons that render the marriage null and void) the Church, after an examination of the situation by the competent ecclesiastical tribunal, can declare the nullity of a marriage, i.e., that the marriage never existed. In this case the contracting parties are free to marry, provided the natural obligations of a previous union are discharged.

Katolička Crkva naplaćuje uslugu onima koji traže poništenje. Da, postoji trošak vezan uz postupak poništenja. Naplata se odnosi na prijavu a ne na samo poništenje. Kao i za sve drugo na čemu rade ljudi treba ih platiti. Onima koji rade za katoličku Crkvu plaća se njihovo vrijeme.

Katolička Crkva je jedina Crkva čiji se korijeni mogu slijediti sve do apostola. Ne postoji niti jedna druga takva crkva. Bilo je puno protestantskih teologa i pastora koji su napustili svoju vjeru i vratili se u katoličku nakon proučavanja zapisa ranocrkvenih otaca. Rani zapisi "viču" o katolištvu. Teme kao što su krštenje, ispovijed, Misa, Čistilište, Marija, pobačaj, i.t.d.; sve se to može naći u ranokršćanskim zapisima. Biblija, alat koji je nekatolicima dala katolička vjera sada je postalo oružje protiv prave crkve kao što je i prorokovano u Bibliji (1 Tim 4:1; Gal 1:9).

Ako ste u nedoumici u pogledu katoličke vjere ili ste čuli neka negativna mišljenja a htjeli biste saznati istinu, morate prema sebi biti iskreni i proučiti obje uključene strane bez predrasuda i otvoreno. To je jedini način da dođete do istine.

REFERENCE MATERIALS:

ANSWERING A FUNDAMENTALIST by Albert J. Nevins, M.M., OUR SUNDAY VISITOR PUBLISHING DIVISION, Our Sunday Visitor, Inc. Huntington, Indiana 46750

CATHOLIC ALMANAC - OUR SUNDAY VISITOR PUBLISHING DIVISION, Our Sunday Visitor, Inc. Huntington, Indiana 46750

CATECHISM OF THE CATHOLIC CHURCH - DOUBLEDAY

CATHOLIC AND CHRISTIAN - by Alan Schreck, SERVANT BOOKS, Ann Arbor, Michigan

CATHOLICISM AND FUNDAMENTALISM- by Karl Keating, IGNATIUS PRESS, San Francisco

CATHOLIC REPLIES - by James J. Drummey, CR PUBLICATIONS INC. 345 Prospect Street NOrwood, MA 02062

IS IT IN THE BIBLE? - by Rev. Jude O. Mbukanma, M.E.T. Ltd. P.O. Box 14, Clifton, Virginia, 22024

JESUS, PETER, & THE KEYS - by Scott Butler, Norman Dahlgren, Rev. Mr. David Hess, QUEENSHIP PUBLISHING COMPANY, P.O. Box 42048 Santa Barbara, CA 93140-2028

RESPONSES TO 101 QUESTIONS ON THE BIBLE by Raymond Brown, PAULIST PRESS (New York/Mahwah)

SURPRISED BY TRUTH - by Patrick Madrid, Published by BASILICA PRESS, P.O. Box 85152-0134, San Diego, CA 92186

THE CATHOLIC RESPONSE - by Peter M.J. Stravinskas, Our Sunday Visitor, Inc. Huntington, Indiana 46750

povratak na vrh stranice

Prijevjes

"The Unveiled Woman"
by Jackie Freppon.

During the second Vatican Council, a mob of reporters waited for news after a council meeting. One of them asked Msgr. Annibale Bugnini, then secretary of the Vatican Congregation for Divine Worship, if women still had to wear a headcover in the churches. His response was that the Bishops were considering other issues, and that women’s veils were not on the agenda.

The next day, the international press announced throughout the world that women did not have to wear the veil anymore. A few days later, Msgr. Bugnini told the press he was misquoted and women must still had to wear the veil. But the Press did not retract the error, and many women stopped wearing the veil as out of confusion and because of pressure from feminist groups.

Before the revision in 1983, Canon law had stated that women must cover their heads "...especially when they approach the holy table" (can.1262.2). But in order to reduce such a growing collection of books, the new version of Canon law was subjected to concise changes. In the process, mention of head coverings was omitted.

In 1970, Pope Paul VI promulgated the Roman Missal, ignoring mention of women’s veils. But at the time the missal was published, it didn’t seem necessary to keep mandatory such an obvious and universal practice, even if it no longer had a "normative" value (Inter insigniores, # 4).

And mention in Canon law or the Roman Missal is not necessary to the continuation of the tradition, for it is rooted in Scripture and has been practiced ever since the early Church. Indeed, Pope John Paul II affirmed that the real sources of Canon law are the Sacred Tradition, especially as reflected in the ecumenical councils, and Sacred Scripture (O.S.V. Catholic Encyclopedia, p. 169).

SCRIPTURE

Sacred Scripture presents several reasons for wearing the veil. St. Paul tells us in his first letter to the Corinthians (11: 1-16) that we must cover our heads because it is a Sacred Tradition commanded by our Lord Himself and entrusted to Paul: "The things I am writing to you are the Lord’s commandments" (1Cor. 14:37).

DIVINE HIERARCHY

God has established a hierarchy, in both the natural and the religious spheres, in which the female is subject to the male. St. Paul writes in 1st. Corinthians: "But I would have you know that the head of every man is Christ, and the head of the woman is the man, and the head of Christ is God (1 Cor. 11-3).

And, in the institution of marriage, God gave the husband authority over the wife, but responsibility to her as well. Not only is he the family’s decision-maker, but he is also responsible for the material and spiritual welfare of his wife and children. Man is not in this position to enslave or belittle the wife.

As the Bride (the Church) is subject to Jesus, women must wear the veil as a sign that they are subjected to men: "Let wives be subject to their husbands as to the Lord; because a husband is head of the wife, just as Christ is head of the Church." (Eph. 5, 22-23) The man represents Jesus, therefore he should not cover his head.

However, this subjection is not derogatory to women, because in God’s kingdom everyone is subjected to a higher authority:

"For as the woman is from the man, so also is the man through the woman, but all things are from God." (1 Cor.11,12).

Furthermore, the symbolism of the veil takes that which is invisible, the order established by God, and makes it visible. In the history of the Church, priestly vestments have played a similar symbolic role.

WOMEN’S HONOR

It is an honor to wear the veil. But by publicly repudiating it, a woman dishonors her feminine dignity, her sign of female subjection, just as the military officer is dishonored when he is stripped of his decorations.

The Roman Pontifical contains the imposing ceremonial of the consecration of the veils:

"Receive the sacred veil, that thou mayst be known to have despised the world, and to be truly, humbly, and with all thy heart subject to Christ as his bride; and may he defend thee from all evil, and bring thee to life eternal" (Pontificale Romanum; de benedictione)

St. Paul says an unveiled woman is a dishonor: "But every woman praying or prophesying with her head uncovered disgraces her head, for it is the same as if she were shaven" (1Cor.11,5).

BECAUSE OF THE ANGELS

"That is why a woman ought to have a veil on her head, because of the angels" wrote St. Paul in 1 Cor. 11,10. The invisible hierarchy should be respected because the Angels are present at Christian liturgical assemblies, offering with us the Holy Sacrifice with the honor due to God. St. John the Apostle wrote:

"And another Angel came and stood before the altar, having a golden censer; and there was given to him much incense that he might offer it with the prayers of all the saints upon the golden altar which is before the throne." ( Rev. 8:3, see also Matt. 18:10.)

They are offended by a lack of reverence at mass, just as they abhorred King Herod’s acceptance of adoration from the people of Jerusalem:

"But immediately an angel of the Lord struck (Herod) down, because he had not given honor to God, and he was eaten by worms, and died." (Acts, 12:23).

ANCIENT TRADITION

The custom of wearing the veil was maintained in the primitive Churches of God. (1Cor.11:16). We see this in the first letter of Paul to the Corinthians. The women of Corinth beset by modern sensibilities, started coming to church without their heads covered. When St. Paul heard of their neglect, he wrote and urged them to keep the veil. According to St. Jerome’s commentary Bible, he finally settled the matter by saying head covering was a custom of the primitive communities of Judea, "the Churches of God" (1 Thess.2-14, 2Thess.1-4), which had received this Tradition from early times (2 Thess.2:15. 3:6).

GOD’S COMMAND

Even today some people erroneously believe that St. Paul based the tradition on his personal opinion. They think he did not intend it to be continued in the Universal church, but only as a local custom. This argument, however, does not conform to the Pauline spirit. After all, it was Paul who stood before Peter to change Jewish traditions in Christian Churches (Gal.2:11-21).

St. Paul reminds them: "for I did not receive it from man, nor was I taught it; but I received it by a revelation of Jesus Christ" (Gal.1:12), referring to the authority of his ministry, and veracity of his words. Pope Linus who succeeded St. Peter, enforced also the same tradition of women covering their heads in the church (The primitive church, TAN.) Our Lord warns us to obey his commandments: "He therefore that shall break one of these least commandments, and shall so teach men, shall be called the least in the kingdom of heaven" (Matt.5:19).

CONCLUSION

In summary, the reasons that St. Paul advises women to cover their heads in the church are:

1. Our Lord commanded it;
2. It is a visible sign of an invisible order established by God;
3. The Angels at mass are offended if women don’t use it;
4. It is a ceremonial vestment;
5. It is our heritage.

Christian women around the world have other reasons to wear a hat, mantilla, rebozo, gele, scarf, shawl, or veil. Some wear it out of respect to God; others, to obey the Pope’s request, or continue family traditions.But the most important reason of all is because Our Lord said: "If you love me keep my commandments" (John 14:15).

We should always be ready with our bridal veils, waiting for him and the promised wedding (Apoc.22:17), following the example of our Blessed Mother Mary, who never appeared before the eyes of men but properly veiled.

To those who still think that the veil is an obsolete custom, remember that: "Jesus Christ is the same, yesterday and today, yes, and forever" (Heb.13:8).

povratak na vrh stranice

Mišljenje Katoličke Crkve o čednosti u odijevanju

U naše vrijeme često možemo čuti prigovore osjetljivih ljudi na nečedno odijevanje koje se posvuda može vidjeti, nažalost čak i u našim crkvama. Ali objektivno govoreći, gdje ćemo podvući crtu i neko odijevanje prozvati nečednim? I kako mi sami možemo biti sigurni u to da se odijevamo s nužnom kršćanskom čednošću koja je Bogu ugodna? Ova knjižica bi trebala odgovoriti na ta pitanja. Jer o ovoj je temi, putem svoje Crkve, Bog jasno objavio svoju Volju. Možda će za neke ova knjižica biti lakmus-test kako bi ustanovili jesu li ili nisu uistinu voljni odreći se sami sebe, uzeti svoj križ i slijediti Isusa.

1. Potreba za ovakvom knjižicom

Naširoko je poznato da je Papa Pio XII. često znao reći: “Najveći grijeh našeg suvremenog naraštaja je u tome da je izgubio svaki osjećaj za grijeh.”¹ Manje je poznato da je nešto određenije jednom izjavio: “Mnoge žene...popustile su tiraniji mode, pa i nečedne, u tolikoj mjeri da je već sasvim očito da je takvo odijevanje nepristojno. Izgubile su i sam pojam opasnosti: izgubile su urođeni osjećaj za čednost.”² Ove riječi, izgovorene prije 50 godina danas odzvanjaju istinitije nego ikada (i ne samo za žene). Jer u današnjem postkršćanskom društvu gdje je nedolična i neprikladna odjeća postala pravilo čak i među dobronamjernim i odanim katolicima, veliko je neznanje o onome što bismo mogli zvati odgovarajuća kršćanska čednost. Da, čak i najkreposniji katolici koji svakodnevno idu na Misu i imaju prisan odnos s Isusom, obično nisu sasvim upoznati s naukom Crkve o ovom području. Možda je upravo ova knjižica za vas? Neka Gospa, naša prava Majka, bude s vama i prosvijetli vas da shvatite i budete spremni prihvatiti Božju Volju po ovom pitanju jer ovo uistinu može biti pravi izazov.

Ova je knjižica pripremljena kako bi svima onima koji imaju neizmjernu čast zvati se katolicima pružila potrebite informacije kako bi bili upućeni u stav Crkve, a time i Kristov stav o svemu što čini ispravnu kršćansku čednost i doličnost u odijevanju.

Kulturni prevrat

Otkuda danas ovo neznanje o kršćanskoj čednosti među pobožnim katolicima? Prošli smo kulturni prevrat – revoluciju s ciljem uništenja nekad katoličke kulture na kojoj je zapadna civilizacija utemeljena. Iako su se stilovi počeli mijenjati na gore ubrzo nakon Prvog svjetskog rata, pravi prevrat dogodio se tek prije 40-50 godina. Od tada, malo je učinjeno na propovijedanju protiv novih nekršćanskih kretanja u modi koja su postala mjerilo. U nedavno objavljenom članku, katolička novinarka Marian Therese Horvat, doktor filozofije³ tumači:

Ako taj prevrat shvatimo kao dokidanje prirodnog i dobrog reda stvari i njegovu zamjenu suprotnim, možemo započeti raščlambu kulturnog prevrata koji je promijenio običaje, navike i ophođenje suvremenog čovjeka. Kulturni prevrat uključuje preokret u stilovima u kojima se javlja “nemaran”, “opušten” izjednačavajući i vulgaran način odijevanja i ophođenja koji bi trebao zamijeniti postojeći red i vrijednosti koje je njegovala kršćanska civilizacija.

U nastavku objašnjava kako ovaj preokret koji je započeo šezdesetih godina utječe na naš način razmišljanja i zdravlje našeg društva:

Danas, nekih tridesetak godina kasnije, možemo vidjeti da je ova izjednačavajuća revolucija proizvela duboke promjene u mentalitetu današnjeg čovjeka – čak i onog koji se naziva konzervativnim. Odijevanje se mijenja u smjeru koji ne samo da snažno nameće ideju jednakosti spolova – sa sve češćom istom odjećom za oba spola – nego teži izjednačiti i društvene staleže. Razlike u odijevanju koje su ukazivale na stalež ili zanimanje a šezdesetih su još postojale, uvelike su nestale. Poduzetnik i pravnik svlače svoja odijela, profesor izgleda kao student a liječnik kao njegov vrtlar. Posljedica prikrivene filozofije ovog prevrata je stvaranje egalitarne, vulgarne i spolno liberalne kulture koja bi trebala zamijeniti katoličku kulturu koju čine skladne nejednakosti i kreposni običaji....Nova “sve je dopušteno” odjeća i isti način ophođenja ne pruža dušama priliku da u sebi odražavaju moralne vrijednosti i svijest o poretku koji je nužan za uređenje svakog zdravog društva.

Dr. Horvat nastavlja - “Kršćanstvom smo oduvijek nazivali projekciju katoličkih načela u svaki vid svjetovnog života.” To znači da su katolici pozvani biti protuteža ovoj protukatoličkoj kulturnoj revoluciji ponovnim uspostavljanjem katoličkih načela u društvu. Jedan od načina nakoji bi mogli i trebali to učiniti je birati odjeću koja u cijelosti odražava našu kršćansku vjeru. Jer kako dr. Horvat napominje – “Što civilizacija bude postajala kršćanskijom, muška će odjeća biti muževnijom, dostojanstvenijom, plemenitijom – od najvišeg velikodostojnika do najnižeg radnika.”

Ova se knjižica može činiti predugom za predmet kojim se bavi ali budući da je kulturni prevrat “proizveo duboke promjene u mentalitetu današnjeg čovjeka – čak i onoga koji se naziva konzervativnim”, potrebno je mnoštvo riječi da se ukaže na zablude ovog suvremenog mentaliteta. Svrha ove knjižice nije s visoka pametovati onima koji su skrenuli s puta, nego što je moguće poniznije predstaviti katoličku istinu. Nadamo se da ćemo na taj način pomoći iskrenim katolicima u smjenjivanju ovog lažnog mentaliteta onim pravim katoličkim koji je sasvim u skladu sa svetom Voljom Božjom.

2. Dva vida kršćanske čednosti:

prvi vid: izbjeći biti grešnom prigodom

Postoje dva vida kršćanske čednosti. Prvi je da izbjegnemo biti drugome prigoda za grijeh. Drugi vid, govoreći više u pozitivnom smislu, je biti ispunjen duhom čednosti nadahnutim dubokom ljubavlju prema kreposti čistoće i pravim razumijevanjem da je svrha naše odjeće uzdići dostojanstvo ljudskog tijela i biti simbol našeg položaja u životu. Oba vida, ni na koji način isključujući muškarce, imaju puno veću važnost za žene. Zbog prirodnih razlika u spolovima žene su podložnije tome da budu grešnom prigodom i budući da su “slabiji spol” (1. Pet. 3:7) da se prema njima postupa s manjkom dostojanstva ili poštovanja. Odgovarajućim odijevanjem ovo se može u znatnoj mjeri prevladati i to je razlog zašto je Sv. Pavao u Novom Zavjetu pisao da bi žene trebale biti “u doličnu držanju: neka se rese stidljivošću i razborom” (1. Tim. 2:9).

S obzirom na prvi vid – izbjegavati biti grešnom prigodom – nekadašnji nadbiskup Milwaukeeja u Wisconsinu Albert G. Meyer izrekao je sljedeće riječi preuzete iz njegovog Pastirskog pisma svećenstvu, pobožnom i vjernom puku od 1. ožujka 1956.:

S namjerom da ispunimo zadaću koja nam je dana kao vašem pastiru čija je dužnost zaštititi stado od neprijatelja i kao postavljeni nadglednik Božji koji mora progovoriti jasnim i izričitim upozorenjima jer će inače grijesi onih koji budu griješili biti uračunati njemu (Ezekijel 33:8-9) odlučili smo uputiti vam ovo pismo Naša je namjera u njemu razmotriti sveopće pitanje Pristojnosti...

Ponukani smo ovo učiniti prisjećajući se nedavnih snažnih izjava našeg Svetog Oca (Papa Pio XII.* )...

...U pogledu odijevanja, čednost zahtijeva napose dvije stvari: prvo, brigu da se čistoća ne otežava sebi ili drugima vlastitim načinom odijevanja; i drugo, razborito ali snažno i odvažno se suprotstaviti stilovima i navikama koji su opasnost za čistoću bez obzira kako bili rašireni i popularni ili prihvaćeni od drugih...

Moramo naglasiti na najsnažniji mogući način da je katolički nauk, utemeljen na sasvim jasnim riječima samog Krista da je prepuštanje nečistim mislima i željama ozbiljan grijeh. Izazivati takve nečiste misli i želje odijevanjem...znači imati udio u teškom grijehu sablazni i sudioništva.⁴

I nebo nas upozorava da pružimo “snažan i odvažan otpor stilovima i navikama” za koje Gospa fatimska 1919. kaže blaženoj Jacinti Marto:

Bit će uvedeni određeni načini odijevanja koji će Gospodina jako vrijeđati. Oni koji služe Bogu ne smiju slijediti takvu modu. Crkva ne poznaje modu. Gospodin je uvijek isti.⁵

Nažalost, mnoge današnje žene nisu svjesne koliko snažnu reakciju na nečedno odijevanje imaju muškarci. Iz toga je razloga Papa Pio XII. čak prije 50 godina izjavio: “Koliko je mladih djevojaka koje ne vide ništa loše u tome da slijede određene bestidne stilove kao tolike ovce. Zacijelo bi se zacrvenjele kad bi samo znale kakav utisak ostavljaju i kakve osjećaje bude kod onih koji ih gledaju.”⁶

Drage katoličke žene, morate jasno shvatiti da iako svi muškarci ne dolaze u iskušenje na isti način ili u istoj mjeri, ipak općenito gola bedra, goli trbuh, ramena, leđa; duboki izrez, tanke ili prozirne bluze i košulje, haljine s dugim rasporkom izvori su napasti. Stoga sve ovo treba apsolutno izbjegavati da se izbjegne ozbiljan grijeh.

Čak i kada je tijelo pokriveno na odgovarajući način, budite svjesne da je jednak izvor napasti i odjeća koja previše prianja uz tijelo i otkriva ženine konture. Hlače na ženama osobito zabrinjavaju jer po svojoj prirodi one u većoj mjeri slijede oblik tijela nego haljine i suknje. Zato je ženama općenito teže zadržati čednost u njima, osobito kada čučnu ili se nagnu. Pripijeni jeans – koji je, nažalost, danas tako omiljen – pobuđuje nečistoću na najdrskiji način. One su bez sumnje izvor nebrojenih smrtnih grijeha i njima nije mjesto na kršćanskoj ženi.

Snažna upozorenja svetaca

Imajmo na umu da je nužnost strogo čednog odijevanja bila stalno učenje Crkve tijekom stoljeća. O. Stefano M. Manelli, FFI (nekadašnji ministrant Sv. Padre Pija) u svojoj čudesnoj knjizi “Isus, naša euharistijska ljubav” kaže: “Strogi zahtjevi po ovom pitanju su konstanta u životima svih svetaca, od apostola, Sv. Pavla (koji je ženama govorio da nose prijevjes (veo) kako joj glava ne bi izgledala kao ošišana (1. Kor. 11:5-6), do Sv. Ivana Zlatoustog, Sv. Ambrozija, itd., sve do Padre Pija iz Pietrelcine, koji nije dopuštao polovične mjere, nego je uvijek zahtijevao da haljine budu čedne, zamjetno ispod koljena.”⁷ Zapravo, kad bi žene dolazile na ispovijed u haljinama predubokog izreza ili u onim prekratkim, poslao bi ih natrag, uskraćujući im Sakrament. Kako su šezdesetih godina haljine bivale sve oskudnije i oskudnije, sve je više i više žena vraćao natrag. Toliko ih je vraćao da su njegova subraća stavila natpis na vrata crkve: ”Prema izričitoj želji Padre Pija žene koje ulaze u ispovijedaonicu moraju imati haljinu dugu najmanje dvadeset centimentara ispod koljena...” Ako bi ga koja od onih koje je odbio pitala zašto se prema njima tako ponaša, odgovorio bi: ”Ne znate li koliko mi boli uzrokuje kada nekome moram zatvoriti vrata? Gospodin me na to prisiljava. Ja nikoga ne pozivam, niti koga odbijam. Netko drugi ih poziva i odbija. Ja sam Njegovo beskorisno oruđe.” ⁸

Dakako da je ovo bilo najprikladnije učiniti jer im ne bi bilo ispravno dati odrješenje sve dok su nepristojno odjevene. Jer kako kaže Sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj:

Sada kada si počinila još jedan grijeh u njegovom srcu, kako možeš reći da si nevina? Reci mi, koga osuđuje ovaj svijet? Koga na sudu suci kažnjavaju? Onoga koji je otrov popio ili onoga koji ga je pripremio i poslužio? Ti si pripremila odvratnu čašu, ti si pružila smrtonosno piće i ti si veći zločinac nego oni koji truju tijelo; ti ne ubijaš tijelo nego dušu. I to ne činiš svojim neprijateljjima niti si bilo čime na to primorana, niti ti je to prouzročila nevolja ili ozljeda, nego to činiš iz čiste lude taštine i oholosti.⁹

To su neki od onih “tvrdih govora” (Iv 6:61) iz Evanđelja, danas tako nepopularnih. Ipak, budući da se Evanđelje mora naviještati “bilo zgodno ili nezgodno” (2. Tim. 4:2) ne može biti kompromisa. Riječi evanđeoskog naučitelja pomoći će nam zauzeti ispravno motrište: “Dobrobit naše duše je važnija od one našeg tijela; duhovnu dobrobit svojeg bližnjega moramo staviti ispred naših osobnih tjelesnih ugodnosti."¹⁰ Upravo iz tog razloga Papa Pio XII. zaključuje da ako neki način odijevanja “postaje teška i bliska opasnost za spas duše.. dužnost vam je od nje odustati.”¹¹

Kršćanske dame morale bi zapamtiti da iako su muškarci jači od žena po tjelesnoj snazi – slabiji su po pitanju sjetilnosti. Ako je dužnost muškarca svojom nadmoćnom snagom ženu štititi a ne ugrožavati, dužnost je žene na području sjetilnosti (svojim odijevanjem i svojim vodstvom) pomoći muškarcu da ostane čedan. Kaže se: “Žene su čuvari čednosti svijeta.” Kršćanska gospoda mora imati na umu da se žene obično odijevaju sa željom da ugode gospodi. Stoga oni moraju biti oprezni kako svojim pogledima ili riječima ne bi izrazili odobravanje ženama koje se odijevaju na bilo koji način koji Bogu ne bi bio ugodan. Naprotiv, može biti od koristi da kompliment daju onima koje se odijevaju s dužnim obzirom.

Potreba za jedinstvenim uzorom

Kada smo razmotrili kolika se u Crkvi težina pridaje govoru o čednosti preostaje nam zapitati se: kako mogu biti siguran da se odijevam na način koji je u skladu s nazorima Crkve u pogledu čednosti? Odgovor nalazimo u časopisu “Ligue of Modesty” (Liga čednosti) u izdanju iz 1935. godine: “Usvajanje jedinstvenog mjerila je neophodno”. Inače bi svatko mogao činiti što mu drago i pokušaj da se svi odijevaju na objektivno čedan način bi se “razbio na stijenama neusuglašenih mišljenja”.¹² Na sreću, Crkva nam jest dala upravo ovakvo mjerilo (barem za žene).

Ovo mjerilo je nastalo prema nalogu Pape Pija XI., 23. kolovoza 1928. za “Križarsku vojnu protiv nečedne mode, posebice u školama pod upravom vjernika.”¹³ Kao dio te vojne, 24. rujna iste godine po nalogu Pape kardinal Pompili (kardinal - vikar Pape Pija XI.) izdao je pismo u kojem se daje sljedeće mjerilo:

Kako bi prevladalo jedinstvo u poimanju...podsjećamo da se pristojnom ne može nazivati haljina koja je: urezana dublje od dva prsta ispod vratne jamice; ne pokriva ruke najmanje do laktova; jedva seže do ispod koljena. Nadalje, haljine od prozirnih materijala su neprikladne.¹⁴

Vojna je u početku bila usmjerena samo na ustanove kojima su upravljale vjernice u Italiji. Ipak, 1930., Papa je Vojnu proširio na čitav svijet. 12. siječnja 1930. s Papinom punomoći Sveta kongregacija koncila izdala je pismo svim biskupima svijeta. U ovom su pismu smjernice za čednost dane ne više samo ustanovama pod upravom vjernica nego su “proširene i na pastire, roditelje i laike općenito.”¹⁵

Upravo iz tog jedinstvenog mjerila Pape Pija XI. američki svećenik o. Bernard A. Kunkel razvio je “Marijanska mjerila čednog odijevanja”. Zamisao o. Kunkela bila je da se posluži Marijom kao uzorom čednosti i Papinim mjerilom kao čvrstom vodiljom a s njegovim “marijanskim mjerilima” žene bi mogle biti sigurne da je njihov način odijevanja ugodan Bogu.

Marijanska mjerila o. Kunkela podnesena su na uvid Crkvi što je urodilo plodom tako da je 8. prosinca 1944. s punim odobrenjem Crkve rođena “Križarska vojna marijanske čednosti”. Punih četvrt stoljeća (do smrti 1969.) o. Kunkel je vodio ovu Vojnu, propovijedajući da sveopće mjerilo Pape Pija XI. povezuje sve katoličke žene, nudeći svoju Marijansku vojnu kao pomoć da ga prigrle. Iako se katolička hijerarhija Sjedinjenih država najvećim dijelom nije obazirala na Papinsko mjerilo, o. Kunkel je Crkveni nauk o čednosti odvažno širio po biskupijama u Sjedinjenim državama i šire. U dva navrata Papa Pio XII. udijelio je svoj apostolski blagoslov Vojni. U svom je blagoslovu ovu Vojnu nazvao “hvalevrijednim pokretom za čednost u odijevanju i ponašanju” i proširio blagoslov i na “sve koji ga šire”.¹⁶

Razmotrivši težinu odobrenja koje su “Marijanska mjerila” dobila i činjenicu da su izvedena iz sveopćih mjerila uspostavljenih od Pape Pija XI., može li biti ikakvog drugog mjerila prema kojem bi se katoličke žene trebale ravnati? Slijedeći “Marijanska mjerila” one će slijediti odobreni nauk Crkve i tako neće imati razloga sumnjati da li se uistinu odijevaju na način koji je Isusu ugodan.

“Marijanski standardi” nalaze se u 4. dijelu zajedno sa smjernicama za muškarce, djecu i mlade.

3. Drugi vid: duh čednosti i tradicionalni oblik haljine

Ovaj drugi vid prikladnog kršćanskog odijevanja nešto je manje očit od prvog. Ipak, budući da je profinjeniji i zbog dugoročnih posljedica koje propusti po ovom pitanju uzrokuju, Srcu je Božjem vjerojatno jednako važan.

Drugi vid kršćanske čednosti - biti ispunjen duhom čednosti – ne odnosi se na opasnost od smrtnog grijeha ako postanemo prigodom za grijeh protiv čistoće. Ovaj drugi vid odnosi se u više pozitivnom smislu na to da moramo naučiti odijevati se na način koji odgovara kršćanskom dostojanstvu. To znači prigrliti razmišljanje da svrha odijevanja nije tek naša ugodnost i užitak nego poštivanje i izgradnja bližnjega, kao i to da budemo zdrav kvasac u tijestu društva i iznad svega da ugodimo Bogu na najbolji način. Za mnoge, ovo će značiti žrtvu: žrtvovanje vlastitih želja, ugodnosti i navika kao i žrtva suprotstavljanja popularnim načinima odijevanja koje donosi Kulturni prevrat.

Tradicionalni oblik haljine

Tih nekoliko letaka o čednosti koji se danas mogu pronaći općenito kažu da su radi očuvanja čistoće za ženu prikladne široke, prostrane hlače. Ovo bi moglo biti i točno ali samo ukoliko su zaista dovoljno prostrane da mogu prikriti tijelo žene. Ipak, jedan mali letak koji šire Franjevci Bezgrešne Marije ide malo dalje. Nakon izlaganja o tome što je nužno za očuvanje ćistoće, nastavlja: “Idealna odjeća za ženu je pristojna bluza i haljina koja se proteže do gležnjeva. Muškarci bi trebali nositi prostrane košulje i hlače.”¹⁷ Uočimo da je ovaj ideal ništa drugo doli tradicionalan način odijevanja muškarca i žene u kršćanskom društvu potvrđen još u doba kad su muškarci gaće (široka donja odjeća) zamijenili hlačama* . Treba primijetiti i da tijekom stoljeća sve od apostolskih vremena pa do dvadesetih godina XX. stoljeća kršćanske žene u pravilu nisu nosile usku gornju odjeću ili onu bez rukava, mini-suknje, hlače ili hlačice. Radije su, iako su se stilovi u velikoj mjeri razlikovali, uglavnom nosile prostrane haljine gotovo do gležnja. To je tako bilo i kod aktivnosti poput jahanja (poput Gospe na putu za Betlehem) ili rada u polju (kao Sv. Maria Goretti i njena majka) iako se takvo što lakše moglo obavljati u hlačama ili hlačicama. Dužina odjeće je bila uistinu odgovarajuća, budući da u proroku Izaiji Bog o ženskim golim nogama govori kao o “golotinji” i “sramoti” (Iz 47:2-3)

Sve u svemu katolici su oduvijek znali da postoje dobri razlozi za tradiciju i obdržavali je s poštovanjem. Tradicije su jednostavno dobri običaji koji pomažu da se očuvaju i obrane naša uvjerenja. Po njima su se ravnali naši preci i zauzvrat ih treba dalje prenositi. Suvremeni čovjek pridaje malo vrijednosti tradiciji (bilo kulturnoj bilo vjerskoj). Možda je to zbog napretka u tehnologiji zbog kojeg se sami sebi činimo nadmoćnijima od prijašnjih naraštaja, pa zato olako odbacujemo tradiciju u korist računice, ugodnosti ili čak želje za novotarijama. Ipak, ima puno mudrosti u dobroj predaji.

Na primjer, u Crkvi imamo od davnina crkvenu tradiciju koja nas uči da pred svetohraništem treba pokleknuti. Ova tradicija čuva naše vjerovanje da je Isus Krist, Sin Božji zaista prisutan u Svetoj Hostiji i kada smo pred svetohraništem nalazimo se u nazočnosti Svemogućeg Boga. Tako dok čuvamo tradiciju klečanja pred svetohraništem neprekidno se prisjećamo da je crkva Dom Božji, sveto mjesto u koje se ulazi s dužnim poštovanjem. Konačno podsjeća nas na Njegovu veličinu i našu malenost pred Njim.

Mudrost tradicije klečanja je ovdje sasvim jasna. Jasno je i da je brže i ugodnije preskočiti klečanje pri ulasku u crkvu. Ali ako se ova tradicija ne bi čuvala, euharistijsko vjerovanje i pobožnost počeli bi nestajati. Na sličan način mudrost je i u tradicionalnom načinu odijevanja u kršćanskoj kulturi.

Potreba za razlikovanjem

Najprije primijetimo da je tradicionalna odjeća muškarca i žene različita. Pa čak i u ranija vremena kad su muškarci nosili gaće, njihova se odjeća jasno razlikovala od ženske. U suvremenoj kulturi postoji opasno nastojanje da se smanje ili uklone razlike između muškarca i žene a s time i njihove komplementarne uloge. Kao što je Horvatova istaknula, postajemo “unisex” društvo. Nije li najčešći i najomiljeniji način odijevanja i za muškarce i za žene sveden na traperice i pamučnu majicu? Ipak, Bog ih je “stvorio muško i žensko” (Post 5:2); stoga iako su jednaki po dostojanstvu ipak su zamišljeni da budu različiti jedno od drugog. Toliko da Biblija kaže: “Žena ne smije na se stavljati muške odjeće, a muškarac se ne smije oblačiti u ženske haljine. Tko bi to činio bio bi odvratan Jahvi, Bogu svome...” (Pon. Zakon 22:5) O ovome o. William C. Breda, O.S.A., piše u članku naslovljenom “Odgovarajuća odjeća nas čini ljudima” u izdanju “The Wanderera” od 10. rujna 1981.:

Čini se da se među mnogim ljudima održava pogrešno mišljenje da se odijevamo uglavnom radi oštrine podneblja, radi zaštite od vremena i hladnoće a kada dođe ljeto i toplo vrijeme možemo svući odijela i haljine i kretati se neodjeveni i polugoli. Ovo je razmišljanje dakako površno... Bez odgovarajuće odjeće i različitosti odijevanja mi jednostavno uopće nismo ljudi. Chesterton negdje upućuje na istinu stare izreke ‘obučen i zdrave pameti’ (Mk 5:15): bistar i razuman čovjek kreće se svojim svijetom u pristojnoj i prikladnoj odjeći.

Naša je odjeća prvi i najznačajniji simbol našega staleža i društvenog ugleda. Načinom na koji se odijevamo i predstavljamo sebe izražavamo svoju muževnost i ženstvenost... obznanjujemo svoja vjerovanja i uvjerenja i kao i svoje nakane i namjere i pokazujemo svoje ukuse i težnje. Stoga možemo ili bismo trebali moći prepoznati muškarca i ženu već prema odjeći koju nose.¹⁸

Iz ovoga vidimo potrebu za različitošću u odijevanju među spolovima. Ali zašto bi tradicionalna ženska odjeća bila duga haljina ili suknja? Odgovor leži u tome da je haljina uzvišeniji, dostojanstveniji odjevni predmet od hlača i stoga ona i uljepšava i štiti žensku prekrasnu i profinjenu ženstvenost. Štoviše, Chesterton ističe da zbog toga što je takva odjeća dostojanstvenija “kada muškarci žele biti sigurni u svoj dojmljiv nastup kao suci, svećenici ili kraljevi, odijevaju halje - duge razvučene odjevne predmete ženskog dostojanstva”.¹⁹

Da, čak i suci, svećenici i kraljevi tradicionalno nose istaknutu odjeću koja označava posebnu čast njihove službe. Njihov način odijevanja kod drugih pobuđuje poštovanje. I dok je za muškarca prikladno da se odjene u gaće (muškog karaktera) kao što je bio običaj u biblijska vremena, ovdje želimo ukazati na to da nije prikladno za ženu da umanjuje svoje žensko dostojanstvo nošenjem hlača. Kao što je već rečeno, zbog prirodnih razlika u spolovima žene su podložnije tome da se prema njima odnosi s manje časti ili poštovanja nego prema muškarcima. Papa Pio XII. uči da “žene imaju prirođeno jaču težnju za uzdizanjem ljepote i časti”.²⁰

Policajac bi se mogao žaliti da bi mu zgodnije bilo raditi u majici i trapericama. Ali ako bi to bilo dopušteno on ne bi bio prepoznat kao službenik niti bi mu se zbog te službe iskazivalo dužno poštovanje. Zato policajci nose odoru i poštuje ih se i uvažava kao službenike zakona. Na isti način žene bi mogle reći da su im hlače ugodnije i jednostavnije ali na taj bi ih se način manje poštovalo i prepoznavalo kao žene. Umjesto toga, stopile bi se s ostalima i prema njima bi se odnosilo kao prema drugim muškarcima. Odijevanjem u tradicionalnu ženstvenu odjeću ženama je osigurano da će biti prepoznate kao dame, izazvati će divljenje i tako iziskivati poštovanje muškaraca dok će istovremeno proslavljati svoju od Boga danu ženstvenost. Mnogo će doprinijeti i borbi protiv zloporaba koje su danas prema ženama toliko prisutne.

Poštovanje prema ženskom tijelu

Postoji i drugi razlog zašto je “unutrašnja potreba za uzdizanjem...časti puno jača kod žena”. Letak Franjevaca (gore naveden) objašnjava to posebno poštovanje prema ženskom tijelu:

Žensko tijelo je u određenom smislu svetije od muškog jer je njezino tijelo sposobno donijeti život, novu ljudsku osobu stvorenu na sliku i priliku Božju s udahnutom besmrtnom dušom koja će trajati svu vječnost.

Osvrćući se na ovu “strahovitu povlasticu”, Chesterton je bio potaknut izraziti da “nitko... zapravo ne može vjerovati u jednakost spolova.”²¹

Letak nastavlja riječima: “budući da žensko tijelo ima ovu moć i dostojanstvo potrebno se prema njemu odnositi s poštovanjem i ono mora biti ‘zastrto’ čednom odjećom. Nečedna odjeća profanira njegov svet karakter.”

Ponovno napominjemo da su haljine za ženu daleko prikladnije od hlača. Haljine ovijaju ženino obličje i zastiru u tajnosti i dostojanstvu njeno intimno središte odakle na svijet dolazi novi ljudski život. Duge haljine pomažu ženama u očuvanju pristojnosti dok se saginju ili naginju, dok rade i obavljaju svoje dnevne poslove. Hlače pak po svojoj prirodi prianjanju uz ženske konture i tako čak i kada su prostrane mogu postati opasnost kada čučnu ili se nagnu i sl. To je kao kod razlike između rukavice sa i bez prstiju. Koja otkriva više o ruci?

Pronicavo kardinalovo pismo

Nekadašnji kardinal Giuseppe Siri objašnjava i neke druge važne razloge zašto je važno zadržati tradicionalni način ženskog odijevanja. Ovi se razlozi tiču učinka koji žensko nošenje hlača ima na obitelji i društvo. Kardinal ih izlaže u pismu koje je napisao 1960. kada je prvi put zamijetio “sve češću pojavu da djevojke i žene pa čak i majke nose mušku odjeću” u njegovoj Genovskoj nadbiskupiji.²² Ovo je pismo bilo upućeno svima odgovornima za duše (svećenicima, sestrama učiteljicama, obrazovnom osoblju itd.). Započinje činjenicom da budući da hlače općenito “tješnje prianjaju” od ostalih ženskih odjevnih predmeta “takvi tijesni odjevni predmeti su razlog za zabrinutost jer bez ikakve dvojbe predstavljaju izlaganje tijela.” Nastavlja opisujući “jedan drugi vid ženskog nošenja hlača” za koji on kaže “da nam se čini najtežim”. Piše:

Žensko nošenje muške odjeće utječe ponajprije na samu ženu mijenjajući njenu svojstvenu žensku psihologiju; kao drugo pogađa ženu kao bračnu družicu kvareći odnose među spolovima; treće, pogađa ženu kao majku svoje djece narušavajući njeno dostojanstvo u očima djece.

Nastavlja s brižnom razradom svake od ovih točaka. Zbog preopširnosti ovdje ćemo sažeti samo dvije točke:

S obzirom na “ženama svojstvenu psihologiju”, objašnjava da je “ono što potiče žene da nose mušku odjeću uvijek oponašanje, štoviše natjecanje s muškarcem kojeg se smatra snažnijim, manje sputanim, nezavisnijim.” I najmanje poznavanje povijesti otkriva uistinu da je težnja “biti poput muškarca” bila ženama motiv da počnu nositi hlače. Danas se dakako ovo teško može smatrati svjesnim motivom svih žena koje nose hlače. Većina ih vjerojatno nosi jer ih se tada smatra prihvatljivijima ali i radi njihove ugodnosti. Ipak kardinal naglašava da “odjeća koju nosimo iziskuje, nameće i mijenja naše kretnje, stavove i ponašanje do te mjere da iako se tek izvanjski nosi ona nameće određeni mentalni sklop iznutra.” Stoga je nošenje hlača ”vidljiva pomoć izgradnji unutrašnjeg stava ‘biti kao muškarac’ i donekle “pokazuje njenu reakciju na ženstvenost kao na inferiornost a u stvari je to samo različitost.”

Svakako da neće psihologija svake žene biti na isti način pogođena nošenjem hlača ali koliko je žena a time i cijelo društvo u stvarnosti ovim pogođeno pa i nesvjesno? Jesu li one i dalje srce svojih obitelji sa željom da ostanu kod kuće sa svojom djecom? Podvrgavaju li se još uvijek autoritetu svojih muževa kako nas naša sveta vjera uči? Ili su postale neovisnije i žele biti vani u svijetu, natjecati se s muškarcima, biti hraniteljice i glave obitelji+ ? Svi dokazi upućuju na to da su ova kretanja već znatno izmijenila psihologiju žene u društvu. Kako će katoličke žene moći ispuniti svoju od Boga danu žensku ulogu ako ne očuvaju svoj istinski ženski identitet?

U pogledu “žene kao majke djece”, kardinal kaže da “sva djeca imaju nagonski osjećaj za čast i pristojnost svoje majke”. Tako da iako “dijete ne poznaje definiciju izloženosti, nepristojnosti ili nevjere... ima urođeno šesto čulo da ga prepozna kada se pojavi, od njega pati i njime može biti u duši gorko povrijeđeno.” U ovome vidimo potrebu za očuvanjem dostojanstva ženske čednosti ne samo u javnosti nego i unutar kućne crkve.

Očito je da se kardinalova zabrinutost ne odnosi na to da se ženama što zabranjuje nego da im se pomogne da očuvaju svoju prekrasnu, profinjenu ženstvenost toliko presudnu za zdravlje obitelji i zdravo društvo. Bog ih je je načinio muško i žensko; i jao, kako svijet pati kad izgubi taj ženski element! A kaže se:” Ruka koja njiše kolijevku vlada svijetom.”

Dalje u svom pismu Siri nastavlja:

Iz milosrđa se borimo da naš svijet ne obljutavi, borimo se protiv napada na one razlike na kojima počiva nadopunjavanje muškarca i žene.

Kad vidimo ženu u hlačama ne mislimo samo na nju nego na cijelo čovječanstvo, što ako se žene sasvim maskuliniziraju. Nitko neće imati koristi pomažući budućnost u kojoj će vladati neodređenost, nejasnost, mane i jednom riječju, nakaznosti.

Kardinal nastavlja upozoravati da unatoč trenutnoj šteti koju donosi “teška nepristojnost”, šteta koju će uzrokovati žene noseći hlače “neće se očitovati u kratkom vremenu” nego će biti polagana i neprimjetna. Posljednjih 40-ak godina od ovog upozorenja hlače su na ženi sve više postajale pravilo. Sve se manje i manje viđa tradicionalni način odijevanja a tako nestaje i razgraničenje između muževnosti i ženstvenosti i njihovih komplementarnih uloga. Nažalost, ovih je 40-ak godina bilo dovoljno da se osvjedočimo o uznemirujućim posljedicama koje je dalekovidni kardinal s bojazni nagovijestio u našim obiteljima i društvu.

Tužno ali postoji obilje dokaza da je “maskulinizacija” žene potpomogla dolazak doba “mana” i “nakaznosti”. Katolička zdravstvena udruga u posljednjem otvorenom pismu biskupima Sjedinjenih država²³ objašnjava da je Poremećaj identifikacije spola glavni kompleks koji uzrokuje sklonost neurotičnom stanju istospolne privlačnosti. Dječaci i djevojčice se dakako svi rađaju kao muško ili žensko ali moraju naučiti (osobito od roditelja istog spola) što znači biti muškarac ili žena. Ako to dijete ne nauči i raste sa slabim spolnim identitetom postoji velika mogućnost da bi moglo razviti istospolnu privlačnost. Prema istom pismu, “približno 75% dječaka s poremećajem spolne identifikacije razvit će istospolnu privlačnost”. Ovdje vidimo čvrst razlog zašto, kao što o. Breda reče “način na koji se odijevamo” treba “odražavati našu muževnost ili ženstvenost,” i da bismo “morali moći prepoznati muškarca i ženu već prema odjeći koju nose”. Zanimljivo je da katolički psiholog Gerard van den Aardweg u svojoj knjizi o (samo-) terapiji homoseksualnosti “Bitka za normalnost” kaže da je u kulturama (čak i najprimitivnijim i poganskim) gdje postoji “jasna razlika između djevojčica i dječaka”, homoseksualnost vrlo rijetka, ako ne i nepostojeća.²⁴ Kao dio terapije u bitki za normalnost ovaj ortodoksni katolički psiholog s preko trideset godina uspješnog psihoterapeutskog iskustva savjetuje žene sa istospolnim sklonostima “da isprave svoju tvrdoglavu odbojnost prema nošenju lijepe haljine ili drugih tipično ženskih odjevnih predmeta.”²⁵ Također kaže da “su ideologije koja zatiru uloge spolova toliko neprirodne da će budući naraštaji na njih bez sumnje gledati kao na izopačenost kulture u propadanju”.²⁶

Imajući sve ovo na umu, da li su možda hlače na ženi među onim modama za koje je Gospa fatimska rekla: “Bit će uvedeni određeni načini odijevanja koji će Gospodina jako vrijeđati”?²⁷

Razmišljanje Crkve o ženskoj odjeći

Ako razumijemo žensku veću potrebu za uzdizanjem svoje časti i očuvanjem svoje ženske prepoznatljivosti, možemo shvatiti zašto hlače nisu nikada smatrane prihvatljivom ženskom odjećom tijekom čitave povijesti Crkve. Standard Pape Pija XI. iz 1928. spominje samo haljinu. Nije dan nikakav standard za hlače jednostavno jer se u to vrijeme nisu smatrale ženskom odjećom. Ipak, danas u osvit trećeg tisućljeća jasno je da je svjetovno društvo općenito dopustilo ženama hlače. No je li to dovoljno? Nije, prema Papi Piju XII. U svom obraćanju Latinskoj uniji visoke mode 1957., rekao je da “se odjeća ne može vrednovati prema procjeni dekadentnog i već iskvarenog društva nego prema težnjama društva koje vrednuje dostojanstvo i ozbiljnost svog javnog odijevanja.” ²⁸

Jasno se vidi već iz masovnih pobačaja da je današnje društvo “dekadentno” i “već iskvareno”. Jasno je također i da današnje društvo ne “vrednuje dostojanstvo” niti “ozbiljnost svog javnog odijevanja”. Dovoljno je otići u tipičnu javnu školu i vidjeti što naše društvo dopušta djeci i mladima (plitke hlače, mini-suknje, topove s bretelicama, probušene noseve, usne, obrve itd.) da se uvjerimo. Stoga to da društvo ženama odobrava nošenje hlača (suprotno kršćanskoj predaji) ne bože biti jamstvo da je to zaista odjevni predmet dostojan ženske časti ili da je više ili manje ugodan Bogu.

Ali to još nije sve. U istom obraćanju Papa Pio XII. ide dalje govoreći da ljudi koji su često “previše povodljivi” ili “prelijeni” da bi sami kritički prosuđivali “žele da ih se vodi u odijevanju više nego u ikojoj drugoj djelatnosti”. Zato često “prihvaćaju prvo što im se ponudi a tek kasnije postaju svjesni osrednjosti i nepristojnosti određene mode.”²⁹ Zato razumijemo njegovo upozorenje da “modom treba upravljati i voditi je a ne da bude prepuštena hirovima...” Iako se prije svega obratio dizajnerima, nastavlja: ”...to se odnosi i na pojedince čije dostojanstvo zahtijeva da budu oslobođeni i savjesti slobodne i prosvijetljene od nametanih unaprijed određenih ukusa, osobito onih diskutabilnih po pitanju morala.” Stoga zaključuje: ”...odgovorite snažno na strujanja koja su u suprotnosti s najboljom tradicijom” ³⁰(dodano naglašavanje).

Vidjeli smo da je ideal tradicionalne odjeće “za ženu čedna bluza i haljina koja se proteže do gležnjeva.” Vidjeli smo i da su hlače na ženi uistinu “diskutabilne s moralnog gledišta”. Stoga se čini sasvim jasno da Papa traži od žena da “reagiraju snažno protiv” nošenja hlača (kao i protiv drugih novina u suvremenom odijevanju) koje ne samo da ne možemo pronaći “u najboljim predajama” nego su u suprotnosti s kršćanskom predajom. Umjesto toga trebale bi nastaviti dugogodišnju tradiciju nošenja dugih haljina i suknji.

Zapravo, ovaj isti Papa nastavlja ukazujući na to gdje se ta “najbolja tradicija” u ženskom odijevanju može pronaći. Kao najbolje uzore ženskog odijevanja ponudio je “ženske likove u majstorskim djelima klasične umjetnosti koji imaju nedvojbenu estetsku vrijednost. Ovdje je odjeća, označena kršćanskom pristojnošću, dostojan ukras osobe s čijom se ljepotom stapa u jedinstven trijumf zadivljujućeg dostojanstva.”³¹ Dojmljive haljine o kojima govori u pravilu ne samo da imaju porube do gležnja nego i čedne ovratnike i duge rukave koji nikada ne sežu iznad lakta.* Ova odjeća nije ženama smetala da izgledaju predivno a kreposno. Shvatimo da Papa ovdje nije htio ništa drugo nego vratiti modu natrag u doba sveopće pristojnosti tijekom 1900 godina kršćanske predaje. Današnja oskudna i pripijena odjeća vijekovima nije uopće bila poznata.

Možda takvu odjeću koja tako lijepo pokriva većinu tijela danas neće biti lako naći; ipak, kreposnim je ženama dan uzvišen primjer da za njim teže. Iako je Papa Pio XII. priznao da se javni moral svakako mijenja “prema vremenima, naravi i uvjetima civiliziranja pojedinih naroda”, kaže i da “to ne ukida obvezu da težimo za idealom savršenstva...”³² I s ovim primjerom vidimo da je Vojna o. Kunkela bila u pravu nazivajući Marijanska mjerila “minimalnim mjerilima”.³³ Jer postoji viši uzor, veća čednost kojoj se može težiti.

Hramovi Duha Svetog

Kao što je već rečeno, čedno odijevanje nije ograničeno samo za žene. Svi kršćani, muškarci, žene i djeca moraju se odijevati s prikladnim dostojanstvom. Ako svojim načinom odijevanja “izražavamo” ne samo “svoju muževnost ili ženstvenost” kao što je objasnio o. Breda, nego i “svoja vjerovanja i uvjerenja”, možemo shvatiti i razlog tome. Što je naše uvjerenje? Što vjerujemo kao kršćani? Sv. Pavao kaže:

Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem! (1 Kor 6:19-20)

Pozitivan učinak na društvo

Često čujemo dobre katolike da se žale na svećenike kako se kreću bez svojih sutana i ovratnika a časne sestre bez svojih tradicionalnih habita. Kako veliki učinak ima njihova vanjština na nas! Da, vanjski izgled proizvodi tako veliki učinak, da je Papa Pio XII. uskliknuo:

Često se govori s gotovo žalosnim ravnodušjem da moda odražava običaje ljudi. Ali bilo bi točnije i korisnije reći da ona izražava odluku i moralno usmjerenje koje nacija namjerava zauzeti: ili doživjeti brodolom u raspuštenosti ili se održati na razini na koju su je vjera i civilizacija uzdigli.³⁴

Revnim pristajanjem uz tradicionalno odijevanje katolici će imati pozitivan, moralizirajući utjecaj na poganski svijet oko sebe. Uz to će i raditi na vraćanju kotača kulturnog prevrata i ponovnoj uspostavi kršćanske civilizacije.

4. Mjerila

Ova se mjerila mogu činiti zastarjelima ali riječi Gospe nas uvjeravaju da se odnose i na današnje vrijeme: “Crkva ne poznaje modu; Gospodin je uvijek isti.” Papa Pio XII. isto nas je uvjeravao da iako može biti velikih razlika u načinima odijevanja “uvijek postoji apsolutno mjerilo koje treba čuvati”³⁵ koje se ne može mijenjati s vremenom i običajima. “Opravdavanje” nepristojne mode nazivajući je nečim na što “smo navikli” kaže, je među “najpodmuklijim među sofizmima.”³⁶

Stoga sljedeća bezvremena mjerila treba s radošću dočekati i prigrliti. Nadalje, katolici bi trebali i dobrostivo poticati i opominjati jedni druge da se odijevaju na odgovarajući čedan način.

Marijanska (marijolika) mjerila čednog odijevanja ³⁷

Kako bi prevladalo jedinstvo u poimanju... podsjećamo da se pristojnom ne može nazivati haljina koja: je urezana dublje od dva prsta ispod vratne jamice; ne pokriva ruke najmanje do laktova; jedva seže do ispod koljena. Nadalje, haljine od prozirnih materijala su neprikladne. – kardinal vikar Pape Pija XI.-

1. Marijanski znači čedan bez kompromisa “poput Marije”, Kristove majke.
2. Marijanska odjeća ima rukave najmanje do laktova i suknje do ispod koljena (Kada žena sjedi koljena su joj također dobro pokrivena).

(Opaska: zbog nemogućih tržišnih uvjeta tričetvrt rukavi su privremeno dopušteni s odobrenjem Crkve dok se kršćanski ženski svijet ponovno ne vrati Mariji kao uzoru u čednom odijevanju).

3. Marijansko odijevanje zahtijeva potpunu pokrivenost prsa, ramena i leđa; osim izreza oko vrata koji ne smije prelaziti dva palca ispod vratne linije sprijeda i straga i odgovarajuća dva palca na ramenima.
4. Marijansko odijevanje ne uvažava kao čedne prozirne tkanine – čipke, mrežice, najlon i sl. ukoliko se ne doda prikladna podloga. Ipak, njihova umjerena uporaba za porube je prihvatljiva.
5. Marijansko odijevanje izbjegava neprikladnu uporabu tkanina boje puti.
6. Marijanska odjeća prije skriva nego otkriva figuru onoga koji je nosi; ne ističe neopravdano dijelove tijela.
7. Marijansko odijevanje osigurava punu pokrivenost čak i kad se jakna, ogrtač ili stola svuče.

-(duge, prostrane šos-hlače do ispod koljena neki preporučaju kao prikladne za izlete, pješačenja, sport i određene poslove)³⁸

Kreposne mlade dame trebale bi shvatiti da čedno odijevanje ne znači da ne mogu biti privlačne. Ipak, privlačnost njihove odjeće mora biti pristojan odraz ljepote duše prije nego neprikladno izlaganje sjetilne ljepote čija privlačnost ne doseže niti do ispod kože. Biblija uči: “vaš nakit neka ne bude izvanjski - pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina. Nego: čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno.” (1 Pet 3: 3-4)

Mjerila za muškarce

Ranije u ovoj knjižici citiran je Sv. Pavao koji kaže da bi žene trebale biti “u doličnu držanju: neka se rese stidljivošću i razborom” (1. Tim. 2:9). Iako je ovo puno važnije za žene, Sv. Franjo Saleški komentirajući ovaj ulomak ne oklijeva primijetiti da “se isto može reći za muškarce.”³⁹ Da, muškarci se također moraju odijevati s odgovarajućim kršćanskim dostojanstvom. Kako pretjerano ležerni su postali. Nije prikladno za kršćanskog muškarca da svoje dnevne poslove obavlja u sportskoj odjeći ili drugoj oskudnoj odeći koja pokriva tijelo tek malo više od odjeće urođenika. Sjetimo se da su kršćanski misionari tijekom stoljeća obraćajući urođenike, učili ih kako se pokrivati sukladno kršćanskom dostojanstvu.

Iako nam Crkva nije dala jedinstveno mjerilo prema kojem bi se muškarci odijevali ipak nam mogu pomoći određene smjernice. U ožujku 1946. kanadski biskupi su muškarcima upravili slijedeće riječi o čednosti: “Ni sam muškarac ne može pobjeći od sklonosti izlaganju tijela; neki se javno kreću goli do pasa ili u vrlo uskim hlačama ili vrlo oskudnim kupaćim kostimima. I oni počinjaju povrede kreposti čistoće. I oni mogu biti grešna prigoda (misli ili požude) za bližnjeg.”⁴⁰

Dakako da muškarci moraju izbjegavati usku odjeću, kratke hlačice, raskopčane košulje, majice za mišićave ili biti bez košulje. Zbog svog kršćanskog dostojanstva za svoje svakodnevno odijevanje trebali bi se pridržavati idealnog (ili tradicionalnog) načina odijevanja za muškarce: “Prostrana košulja i hlače”. Duže, prostrane kratke hlače su prihvatljive za sport, pješačenje i određene poslove. Konačno, ne bi trebalo napominjati da naušnice i slične znakove ženskosti treba izbjegavati.

Mjerila za djecu i mlade

Konačno, u pogledu mladih, Crkva uči da čak i malu djecu treba poučiti pravilnom pokrivanju i odijevanju tijela. Na taj će način do puberteta njihov osjećaj čednosti postati vrlo jak a obazrivost u pogledu čednosti dio njihove svakodnevice. Tako da u stvarnosti postoji vrlo mala razlika između načina na koji će se odrasli i djeca pridržavati čednog odijevanja ako ona uopće postoji. Pogled na sliku troje fatimske djece nam daje dobar primjer. Iako su to bila samo mala djeca koja su čuvala ovce ipak vidimo kako su potpuno odjeveni, dječak kao muško a djevojčice kao žensko. A najmlađa među njima, bl. Jacinta daje nam ovaj divan primjer tijekom svoje bolesti. Sa samo 10 godina morala se podvrći medicinskom zahvatu u nazočnosti svojih liječnika. Iako anestezija u ono vrijeme “nije imala čime ukloniti bolove”, govori se da je “više trpjela zbog poniženja što je morala izložiti svoje tijelo...nego zbog tjelesne boli”.⁴¹ 1930., pismom je Sveta kongregacija koncila (već spomenuto) odlučila između ostalog i sljedeće:

Roditelji, svjesni teške zadaće u pogledu obrazovanja svojeg poroda, osobito onog vjerskog i moralnog, trebali bi ustrajno usađivati u njihove duše, riječju i primjerom, ljubav prema krepostima čednosti i čistoće a budući da bi njihova obitelj trebala slijediti primjer Sv. Obitelji moraju se vladati tako da svi njezini članovi podignuti unutar zidova njihova doma nađu smisla i poticaja za ljubav prema čednosti kao i za čuvanje iste...Neka roditelji nikada ne dopuste da njihove kćeri nose nečednu odjeću.⁴²

Kasnije, veliki branitelj kršćanske čednosti, Papa Pio XII. dao je ove snažne opomene roditeljima:

Jao onim očevima i majkama koji nemaju snage i opreza, koji se prepuštaju hirovima svoje djece i predaju očinski autoritet upisan na čelu oca i majke kao odraz božanskog Dostojanstva.⁴³

...O kršćanske majke (i očevi), kad biste samo znali kakve buduće nevolje, opasnosti i sramotu pripremate svojim sinovima i kćerima koje nesmotreno navikavate da žive jedva odjeveni i kod kojih ste zanemarili razvijati smisao za čednost, sramili biste se sami sebe i štete učinjene tim malenima koje je Nebo povjerilo vašoj brizi, da budu podignuti u kršćanskom dostojanstvu i kulturi.⁴⁴

Konačno 8. prosinca 1995. Papinsko vijeće za obitelj podsjetilo je roditelje:

Iako društveno prihvatljive, neke navike govora i odijevanja nisu moralno ispravne i predstavljaju obezvrjeđivanje spolnosti, svodeći je na predmet potrošnje. Roditelji bi trebali podučiti svoju djecu vrijednosti kršćanske čednosti, pristojnog odijevanja i kad se radi o trendovima, neophodnoj samostalnosti.⁴⁵

Sportovi i rekreacija

Mnogi misle da kada su na izletu ili na pikniku da mjerila čednosti ne vrijede. Ipak, 20. srpnja 1954. Papa Pio XII. je izjavio:

Na plažama, na selu, gotovo posvuda na ulicama gradova i naselja, na javnim i privatnim mjestima i zaista, čak i u građevinama posvećenim Bogu, prevladao je nedostojan i nepristojan način odijevanja.⁴⁶

Ove riječi nas podsjećaju da ista mjerila čednosti vrijede uvijek i posvuda budući da je u svim okolnostima ljudska priroda podložna istim iskušenjima.

Vjerojatno će za mnoge zbog postojećih navika, primjena čednosti na ovom području biti najteža. Naša se kultura uistinu klanja sportu. Zbog toga, čednost sportske odjeće žrtvovana je bogu postizanja natjecateljske prednosti – čak ako natjecanje i ne postoji! Dobro je prisjetiti se ponovno riječi Pape Pija XII.:

Dobrobit naše duše je važnija od one našeg tijela; duhovnu dobrobit našeg bližnjega moramo staviti ispred svojim tjelesnih ugodnosti... Ako određena odjeća predstavlja tešku i blisku grešnu prigodu i ugrožava spasenje naše duše i duše drugoga, dužnost vam je od nje odustati.⁴⁷

Očito je iz istog razloga Papa Pio XI. učio u svojoj enciklici “O kršćanskom obrazovanju mladeži” da “u gimnastičkim vježbama i ponašanju treba voditi posebnu brigu o kršćanskoj čednosti kod mladih žena i djevojaka, koja se jako narušava bilo kakvim javnim izlaganjem.”⁴⁸ Kasnije je Papa Pio XII. dodao: “Zar ne vide štetu koja proizlazi iz pretjeranosti u nekim gimnastičkim vježbama i sportovima koji nisu prikladni za kreposne djevojčice?”⁴⁹

Stoga Marijanska vojna uči da dva načela vrijede svugdje: “Dovoljna pokrivenost i odgovarajuća prostranost.”⁵⁰ To je razlog zašto su nekada katoličke škole odijevale svoje djevojke u Marijansku gimnastičku odjeću za tjelesno obrazovanje. Vidimo kako je nekada Bog bio na prvom mjestu!

U pogledu plivanja zapravo ne postoji suvremeni kupaći kostim koji bi odgovarajuće pokrivao. Pripijene kostime za muškarce jednako treba odbaciti. Još 1959., kardinal Enrique Play Daniel, nadbiskup Toleda u Španjolskoj bio je potaknut dati sljedeći naputak:

Posebnu opasnost za moral predstavlja javno kupanje na plažama, u bazenima i riječnim kupalištima... Mješovito kupanje muškaraca i žena koje je gotovo uvijek bliska grešna prigoda i sablazan treba izbjegavati.⁵¹

Možda iz ovoga možemo razumjeti izvornu mudrost zašto imamo YMCA (Unija kršćanskih mladića) i YWCA (Unija kršćanskih djevojaka).

Marijanska vojna o plivanju kaže: “katolički ideal” je “privatno obiteljsko plivanje...ukoliko se poduzima u prostranoj košulji (majici) i bermudama ili sličnoj odjeći.”⁵²

Pravila za crkvu i druga sveta mjesta

Budući da katoličke crkve imaju Isusovu stvarnu prisutnost u Svetohraništu, ona su najsvetija mjesta na zemlji; stoga se u njima osobito mora voditi računa o čednosti. Čednosti se posebno treba pridržavati i na drugim svetim mjestima (vanjska svetišta, samostani, župni dvorovi, sjemeništa i sl.). Ovo je toliko važno da Marijanska vojna ima poseban pravilnik s imprimaturom “Pravilnik odijevanja u crkvi i svetim mjestima”. Ovaj pravilnik uči žene da iako se odijevaju s “Marijanskom čednošću kod kuće i javno” moraju posebno paziti “da tako čine i kada posjećuju bilo koje mjesto posvećeno Bogu”. Također uči da se “načela prikladnog odijevanja odnose...i na muškarce i dječake.” Konačno upozorava da se dolaskom u crkvu ili neko drugo sveto mjesto u bilo kakvoj nečednoj odjeći “Boga vrijeđa...veoma teško.” Stoga su priložili i upute za svakoga tko je “izazvao pravedan gnjev Božji zbog neprikladne odjeće” na svetim mjestima da “ponizno prizna i ispovijedi te grijehe... i učini zadovoljštinu povrijeđenom Božanskom Veličanstvu.”⁵³ Ove riječi o Božjem gnjevu mogu zvučati strogo našim ušima ali podsjetimo se da je jedino mjesto gdje je Isus ikada očitovao svoj gnjev (i to ozbiljan gnjev) bio Hram Božji. Jer je za Njega pisano: “Izjeda me revnost za Dom Tvoj.” (Iv 2:17)

Danas, obdržavati ispravna mjerila odijevanja znači biti drukčiji od drugih. Sjetimo se da su upravo drski pojedinci koji se nisu bojali tuđeg mišljenja bili ti koji su predstavili neprikladnu, nepristojnu i egalitarnu modu koja danas razara našu nekoć kršćansku kulturu. Stoga mora biti vjernih katolika (koji se nazivaju sol zemlje) koji će “odlučno odgovoriti na kretanja koja su suprotnost najboljim predajama”, koji će se usuditi povesti naše društvo natrag k visokim mjerilima pristojnosti i skladne različitosti tako ugodne našem Gospodinu i Gospi. I tako će već i samim odijevanjem pripraviti svijet za dolazak Božjeg Kraljevstva!

1. Ženska prednost

Na kraju mora se reći da žene često vjeruju da stječu neku veliku prednost ako se okreću od svoje ispravne i prirodne uloge u obitelji, društvu i Crkvi. Ironija zbilje je ta da da one zapravo gube svoju navažniju prednost: duševnu prednost pred muškarcima. Ovu istinu ćemo objasniti u posljednjem dijelu.

Kao što je već naznačeno “mentalni stav - biti ‘poput muškarca’” o kojem je kardinal Siri govorio doista snažno prožima našu suvremenu kulturu. To je izraženo ne samo kroz sadašnji način ženskog odijevanja nego i kroz njihovo traženje da zauzmu dominantnije uloge u društvu, njihovim nepriznavanjem muževljevog autoriteta u obitelji i neke čak traženjem svećeničkog ređenja u Crkvi. Ali kao što je već spomenuto, muškarci i žene stvoreni su različiti. Stoga iako su spolovi dakako jednaki dostojanstvom, imaju različite uloge koje moraju obavljati. Papa Pio XI. ovo je prekrasno naglasio u sljedećem odjeljku svoje enciklike Casti Connubii:

...ako je muškarac glava, žena je srce i kao što on zauzima glavno mjesto u upravljanju tako ona može i treba tražiti za sebe glavno mjesto u ljubavi.⁵⁴

Visoko cijenjeni katolički filozof Alice von Hildebrand rječito objašnjava ove različite uloge u nastavku:

Muškarci i žene, iako jednakog dostojanstva, različiti su i stoga pozvani na ispunjavanje različitih funkcija. Muškarac predstavlja djelatno načelo; žene receptivno (koje ne treba poistovjećivati s pasivnošću). Ova komplementarnost nalazi svoj izražaj ne samo u tajni spolnosti nego i na mnogo višoj razini, u činjenici da je dostojanstvo svećenstva dodijeljeno muškarcima a ne ženama. Prikladno je da muškarac djelatno ponavlja Kristove riječi s Posljednje večere; dok je ženama dodijeljena slavna uloga svete prijemljivosti, tako snažno izražene riječima Svete Djevice, blažene među ženama i najsavršenije od svih stvorenja. Upravo je ona bila ta koja je ženama dala sveto geslo:” Neka MI BUDE po riječi Tvojoj.”⁵⁵

“Receptivnost”, kao što Von Hildebrand definira “je velikodušno otvaranje sebe drugome, dopuštajući mogućnost plodnosti.”⁵⁶

Ironično, prava svetost – sa svojim zahtjevom poslušnosti, podložnosti, skrovitosti, obzirnosti, potpunog povjerenja i ovisnosti o Bogu – traži tu receptivnost, koja je po prirodi karakteristika – ne muškaraca – nego žena. Ova karakteristična receptivnost, možemo biti sigurni, razlogom je zašto (kao što to Sv. Terezija Avilska ističe) puno više žena nego muškaraca prima mistične milosti. To je jednostavno povijesna činjenica. A nažalost, žene gube tu receptivnost nastojeći biti neovisne, agresivne i dominantne i zahtijevajući djelatnije uloge muškaraca.

Čini se jasnim da Bog žene poziva da budu u određenom smislu duhovni vođe bez i na koji način odstupanja od divne ženstvene prirode kojom ih je On uresio. Slijedeći primjere Blažene Djevice Marije i nebrojenih svetica, njihovim primjerom one će povesti čovječanstvo putem poslušnosti, podložnosti, skrovitosti, učtivosti, povjerenja i ljubavi prema uspostavi Kraljevstva Božjeg na zemlji gdje će Božanska Volja biti “kako na Nebu tako i na zemlji... Amen!”

DODATAK I

POKRIVANJE GLAVE U CRKVI

Trebaju li žene i dalje nositi prijevjes u Kući Božjoj? Vjerojatno većina katolika danas vjeruje da ne. Ali što je istina? Jackie Freppon u nedavnom novinskom članku izvješćuje:

Tijekom Drugog Vatikanskog Sabora mnoštvo izvjestitelja čekalo je vijesti sa Saborskog zasjedanja. Jedan od njih upitao je msgr. Annibale Bugninija, tadašnjeg tajnika Vatikanske Kongregacije za Sveto Bogoštovlje da li žene i dalje trebaju pokrivati glavu u crkvi. Odgovorio je da su biskupi razmatrali druga pitanja a da ženski prijevjesi nisu bili na dnevnom redu. Sljedećeg dana međunarodni je tisak objavio širom svijeta da žene u crkvi više ne moraju biti pokrivene glave. Nekoliko dana kasnije, msgr. Bugnini za tisak je izjavio da je pogrešno citiran i da žene i dalje trebaju nositi prijevjes. Ali tisak nije povukao grešku i mnoge su žene prestale nositi prijevjes zbog zbunjenosti ali i kao posljedica pritiska feminističkih skupina.

Čitamo u Prvoj poslanici Korinćanima:

Svaki muž koji se moli ili prorokuje pokrivene glave sramoti glavu svoju. Svaka pak žena koja se moli ili prorokuje gologlava sramoti glavu svoju. Ta to je isto kao da je obrijana. Jer ako se žena ne pokriva, neka se šiša; ako li je pak ružno ženi šišati se ili brijati, neka se pokrije. A muž ne mora pokrivati glave, ta slika je i slava Božja; a žena je slava muževa. Jer nije muž od žene, nego žena od muža. I nije stvoren muž radi žene, nego žena radi muža. Zato žena treba da ima "vlast" na glavi poradi anđela...

Sami sudite dolikuje li da se žena gologlava Bogu moli? Ne uči li nas i sama narav da je mužu sramota ako goji kosu? A ženi je dika ako je goji jer kosa joj je dana mjesto prijevjesa. Ako je kome do prepirke, takva običaja mi nemamo, a ni Crkve Božje. (1. Kor. 11:4-10, 13-16)

Iz ovoga vidimo da je običaj da žene pokrivaju glavu u crkvi povezan s ispravnim odnosom prema muškarcu kako je Bog odredio. Jer muškarac je, prema Bibliji, glava svojoj ženi (Ef 5:22-33). Vidimo i da “sama priroda” uči logici pokrivanja ženine glave. Jer tijekom bogoštovlja kada je sva pozornost usmjerena na štovanje Svemogućeg Boga, razum nameće da žene moraju sakriti ljepotu svoje kose i biti čedno odjevene da muškarcima ne odvlače pozornost.

Ovaj odjeljak, budući da je Biblijski - božanski je nadahnut. Neki bi htjeli vjerovati da je ovo učenje Sv. Pavla samo njegovo osobno mišljenje ali Pavao sam u istoj poslanici kaže :”... što vam pišem, Gospodnja je zapovijed” (1. Kor. 14:37). Govoreći o Svetom Pismu, Papa Lav XIII. uči u svojoj enciklici Providentissimus Deus da su “sve knjige koje Crkva prihvaća kao svete i kanonske pisane potpuno i u cijelosti sa svim svojim dijelovima po diktatu Duha Svetoga.”

Završne riječi Sv. Pavla daju do znanja svakome tko želi postupati drukčije od ove prakse da je to nepromjenjiva apostolska i crkvena predaja: “Ako je kome do prepirke, takva običaja mi (apostoli) nemamo, a ni Crkve Božje.” I Sv. Papa Pio X. u svojoj enciklici Pascendi neprestano ponavlja učenje Crkve da se apostolska i crkvena predaja ne može mijenjati:

“Za katolike ništa ne može oboriti autoritet Drugog nicejskog Sabora koji osuđuje one koji se “usuđuju slijedeći nesavjesne krivovjernike izrugivati crkvenu predaju... ili pokušavaju lukavstvom srušiti bilo koju od zakonitih predaja Katoličke Crkve...” Zbog toga su rimski poglavari Pio IV. i Pio IX. tražili da se u ispovijest vjere umetne sljedeće: ”Najčvršće priznajem i prihvaćam apostolske i crkvene predaje i druge običaje i odredbe Crkve.”

Ova apostolska predaja očuvana je uvijek i svugdje tijekom 2000 godina. Nigdje u povijesti Crkve ne možemo pronaći prekid u ovoj časnoj praksi sve do prije nekih 35-40 godina. Ipak, čak ni danas ne postoji dokument Crkve kojim je poništen ovaj običaj.

Iako u kanonskom zakoniku iz 1917. ( kan. 1262.2) postoji odredba koja govori o prijevjesu a koju ne nalazimo u novom zakoniku iz 1983., to ne znači da prijevjes više nije potreban. Radi pojednostavljenja kanonskog zakona ova odredba koju već nalazimo u Bibliji i predaji je jednostavno izostavljena. A budući da je to ionako Biblijsko učenje i dio predaje imamo razloga vjerovati da hijerarhija Crkve nema vlasti promijeniti ovu odredbu. Tako da ono što danas viđamo – da većina žena ulazi u crkvu nepokrivene glave – može se smatrati prekidom božanski određenog običaja koje se posvuda dopušta. Nepokrivena glava uistinu može izgledati kao sitnica ali Isus je učio: ”Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom.” (Mt 5:19). Sjetimo se koji je dokaz ljubavi prema Gospodinu: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.” (Iv 14:15)

Na koncu, kako izgrađuje kada vidimo u crkvi ženu čedno odjevenu i pokrivene glave! Koliko to doprinosi ugođaju svetosti Kuće Božje! Koliko je to ugodno anđelima Božjim! (1 Kor 11:10).

Majka Divna

DODATAK II

VEZANA PROROŠTVA

Gospa od dobrog uspjeha ukazala se svetoj redovnici (majci Marijani) u Quitu u Ekvadoru u 17. stoljeću s porukom upozorenja za kraj 19. stoljeća i posebno za 20. stoljeće. Ove riječi su preuzete iz ukazanja koje je Crkva priznala:

“... u ovim nesretnim vremenima vladat će razuzdana rastrošnost koja će djelovati tako da ostatak namami u grijeh, osvojit će nebrojene lakoumne duše koje će biti izgubljene . Nevinosti se gotovo neće moći pronaći kod djece, niti čednosti u žena i u ovom odsudnom času potrebe za Crkvom oni koji bi trebali govoriti - zašutjet će.”

Blažena Jacinta je nakon što je čula riječi Gospe Fatimske rekla:

“...grijesi koji najviše duša odvode u pakao su tjelesni grijesi. Bit će uvedeni određeni načini odijevanja koji će Gospodina veoma vrijeđati. Oni koji služe Bogu ne smiju slijediti takvu modu. Crkva nema modu; naš je Gospodin uvijek isti. Grijesi svijeta preveliki su. Kad bi ljudi samo znali što je vječnost poduzeli bi sve da promijene živote. Ljudi gube duše jer ne razmišljaju o Gospodinovoj smrti i ne čine pokoru.”

 Bilješke:

1 Ovo je često ponavljao Papa Pio XII. Pronađeno u Martin, Louis, “Nečedna odjeća: Mišljenje Crkve”, str.6, Catholic treasures, Monrovia, CA

2 Obraćanje Pape Pija XII. skupini djevojaka Katoličke akcije 6. listopada 1940. Isto, str. 12

3 Horvat, Marian Therese: “Egalitarna revolucija, 4. dio: Kulturalna revolucija”, Odjeci pravog katolicizma, 29.10.-4.11.2001., 12. svezak, br. 154. (www.dailycatholic.org/issue/2001oct/oct29txt.htm).

4 “Nečedna odjeća: Mišljenje Crkve”, str. 7 i 12

5 “L-115” (letak), Svjetski apostolat Fatime, Washington, NJ

6 Govor Pape Pija XII. 17.07.1954. Navedeno u “Nečedna odjeća: Mišljenje Crkve”, str. 23-4

7 Manelli, o. Stefano M. (FFI), “Isus, naša euharistijska ljubav”, str. 67. Valatie, NY: Akademija bezgrešne, 1996.

8 Gaudiose, Dorothy M.: “Prorok naroda”, str. 191-2. Staten Island, NY: Alba House Publishers,1988.

9 “Nečedna odjeća: Mišljenje Crkve”, str. 20-21

10 Iz Summe Sv. Tome Akvinskog (IIa IIae, Q.26,a.5, vidi i Q. 169, a.2).

11 Obraćanje Pape Pija XII. djevojkama Katoličke akcije Rima, članicama Vojne za čistoću, 22.05.1941.

12 Iz spisa izdanog 1935. od Lige za čednost s imprimaturom kardinala Georga Mundeliena. Navedeno u: “Nečedna odjeća: Mišljenje Crkve”, str. 16.

13 Navedeno u : “Nečedna odjeća: Mišljenje Crkve”, str. 12.

14 Isto, str. 16.

15 Kunkel, o. Bernard A., “Priručnik marijanske čednosti Vojne za čistoću Bezgrešne Marije”. (Ova je knjiga u knjizi “Moj molitveni život”, Radio Rosary: Oittsburg, PA.) str. 248-9

16 Isto, str.230

17 “Oponašati Djevicu” (letak), franjevci Bezgrešne. New Bedford, MA.

18 Navedeno u “Nečedna odjeća: Mišljenje Crkve”, str.22

19 Chesterton, G.K., “Što se događa sa svijetom”, 3. dio, 5. glava: Hladnoća Chloe

20 Govor Pape Pija XII. na Kongresu “Latinske unije visoke mode”, 8.11.1957. Navedeno u (L-75) (knjižica), str.75. Svjetski apostolat Fatime, Washington, NJ.

21 “Što se događa sa svijetom”, 3. dio, glava 10: “Viša anarhija”

22 Kardinal Giuseppe Siri, “Upozorenje s obzirom na nošenje muške odjeće od strane žena”, Genova, 12.07.1960. Ponovno tiskano u “Nečednost: Sotonina krepost”, str. 127-134

23 “Što bi moglo dovesti do istospolne privlačnosti kod dječaka: katolički psihijatri razmatraju korijene skandala u S.A.D.”, Zenit News Agency (Zenit.org). New York, 27.06.2002.

24 Van Den Aardweg, Gerard J.M., Bitka za normalnost: Vodič za (samo-) terapiju homoseksualnosti, str. 78. San Francisko: Ignatius Press 1997.

25 Isto, str. 137.

26 sto, str. 147.

27 Protivljenje Padre Pija ženskom nošenju hlača su nam potvrdili u telefonskom razgovoru sa samostanom Gospe od Milosti, San Giovanni Rotondo, Italija (19.07.2003.).

28 Govor Pape Pija XII. na Kongresu “Latinske unije visoke mode”, 8.11.1957. Navedeno u (L-75) (knjižica), str.80.

29 Isto, str. 83.

30 Isto, str. 82.

31 Isto

32 Isto, str.84

33 Moj molitveni život (sadrži: “Priručnik marijanske čednosti Vojne za čistoću Bezgrešne Marije”, str. 251.

34 Govor Pape Pija XII. na Kongresu “Latinske unije visoke mode”, 8.11.1957. Navedeno u (L-75) (knjižica), str.80.

35 Isto

36 Isto, str. 36.

37 “Nečedna odjeća: Mišljenje Crkve”, str. 17-18. Moj molitveni život (sadrži: “Priručnik marijanske čednosti Vojne za čistoću Bezgrešne Marije”) str. 259.

38 “Nečedna odjeća: Mišljenje Crkve”, str. 18.

39 Uvod u pobožan život, str. 191.

40 Navedeno u: “Nečednost: Sotonina krepost”, Rita Davidson, str. 22-3. Little Flowers Family Apostolates (www.lffa-ollmpc.com), Lanark, ON, Canada, siječanj 2003.

41 Cirrincione, Msgr.Joseph A., “Blažena Jacinta Marto iz Fatime”, str. 58. Rockford, IL: TAN Books and Publishers, Inc. 1992.

42 navedeno u : “Nečedna odjeća: Mišljenje Crkve”, str. 15.

43 Govor o Sv. Mariji Goretti, Kanonizacija 1947. Navedeno u “L-75” dio “D”

44 Navedeno u “Moj molitveni život”(sadrži: “Priručnik marijanske čednosti Vojne za čistoću Bezgrešne Marije”), str. 240.

45 “Smisao i značenje ljudske spolnosti”, br. 97., 8.12.1995, Papinsko vijeće za obitelj

46 Izvadak iz pisma Pape Pija XII. za čije je izdavanje ovlastio kardinala Ciriacija (Prefekt Svete kongregacije koncila). Ponovno tiskano u “Nečednost:Sotonina krepost”, str 123. (ovdje datirano na 15.08.1954.).

47 Obraćanje Pape Pija XII. skupinama mladih katoličkih djevojaka u Rimu. Navedeno u “Nečednost: Sotonina krepost”, str. 23. Vidi i napomene 11 i 12.

48 Enciklika Pape Pija XI.: Rappresentanti in Terra, 31.12.1929 .

49 Pozdravni govor Pape Pija XII. na Konvenciji dobrotvornih društava u Rimu 17.07.1954.

50 Moj molitveni život (sadrži: “Priručnik marijanske čednosti Vojne za čistoću Bezgrešne Marije”, str. 267.

51 navedeno u istom, str. 269.

52 Isto, str. 267.

53 Ponovno tiskano u “Nečednost: Sotonina krepost”, str.61-63

54 Papa Pio XI., Enciklika Casti Connnubii, 31.12.1930.

55 “Svetost predaje”, članak Alice Von Hildebrand, Propovjednički i pastoralni osvrt, travanj 1995, str. 26-31 i 46-7.

56 “O povlastici da se bude žena”, predavanje Alice Von Hildebrand na njujorškom Katoličkom forumu, 14.01.1997. Rodnost: plodnost.

povratak na vrh stranice

Seks i sveta čistoća

Koji je to najveći dar koji mladi muškarac i žena mogu jedno drugome u braku darovati? To je njihova sveta čistoća, njihova uzdržljivost. Bez svete čistoće, ljudska ljubav – popularno zvana ‘seks’ – postaje pokvarenost. Ne postoji istinska ljudska ljubav bez svete čistoće.

Koja je to najveća krepost koju je mladom čovjeku i ženi najteže održati u ovom 21. stoljeću? To je krepost svete čistoće ili uzdržljivosti.

Šesta i deveta Božja Zapovijed poučava osobito protiv tjelesnih grijeha.[1] Kad živimo svetu čistoću kao što nas uče Božje Zapovijedi, steći ćemo također i čistoću misli i srca. Kao što stoji u Katekizmu katoličke Crkve, "čistoća srca je preduvjet za gledanje Boga."[2]

Bez znanja i bez velike ljubavi prema Bogu, bit će veoma teško održati svetu čistoću. Sv. Pavao nas uči da je uzdržljivost ‘plod Duha Svetoga.’[3] Jak sakramentalni život, posebice često primanje Sakramenta Sv. Ispovijedi i Sv. Pričesti je najvažnije.

A što je s bezbrojnim kušnjama koje su očito posvuda?

Najbolja obrana je - dobar napad – održavati sveti napad protiv nečistoće. Kako će ovo mladi postići?

Evo popisa oružja pomoću kojih se održava sveta čistoća:

~Započeti svaki dan ako je moguće Svetom Misom i plodnom molitvom.[4] Štoviše, zapamtiti jutarnju molitvu sestre Christine Joseph i prikazati svaku misao, riječ, i djelo toga dana Isusu.

~Oblačiti se čedno. Zaboraviti sadašnju modu djelomične golotinje. Umjesto toga, žene bi trebale odijevati svoje tijelo čednom odjećom. Upamtite, ženin muž je jedina osoba koja bi smjela vidjeti i radovati se njenom tijelu. Držati se pravila za dopuštenje ulaska u Baziliku Sv. Petra u Rimu: žene moraju pokriti ramena i nadlaktice, suknje moraju biti do ispod koljena, ovratnik mora biti do ključne kosti i odjeća ne smije otkrivati područje iznad koljena. Čuvari Bazilike koji stoje izvan porte-cochere uprijet će prstom na loše odjevene osobe i pitati: "Quo vadis?"[5] Poslat će ih da odu natrag u svoj hotel, odjenu se i tada se vrate natrag u Dom Božji.

~Izbjegavati neprikladne razgovore. Kada razgovor postane nepristojan ili riječi postanu nečiste, promijeniti temu ili otići iz skupine. Sjetite se, jezik i usne koje primaju Svetu Pričest ne smiju se okaljati uporabom nepristojnih riječi ili riskantnih priča.

~Oboružati se svetim sakramentalima. Nositi blagoslovljeno raspelo [6] na grudima; nositi propisno obučen Smeđi Škapular oko vrata;[7] držati blagoslovljenu krunicu u džepu ili novčanku. Blagoslovljena medaljica ‘Agnus Dei’ može biti ovješena o krunicu. [8]

~Odbijati loše zabave. Zamislite da sjedite do časnog uzvanika, Pape Ivana Pavla II. Da li bi on bio uvrijeđen televizijskim programom ili filmom koji gledate? Ako nije prikladno za Papu nije prikladno ni za osobe koje teže svetoj čistoći.

~Izbjegavati nekorisne aktivnosti. Zapitati se: ‘Čineći ovo, da li častim i proslavljam Boga?’ Ako ne, najbolje se toga okaniti.

~Zadržati dobro raspoloženje. Svatko će slijediti vedrog, smjelog vođu. Ne mariti za ljudske obzire i dati Bogu svoje srce. I promatrači će htjeti postići i oponašati ovakvu istu smjelost i dostojanstvo.

~Izbjegavati grešne prigode. Vrlo često mladi osjećaju grižnju savjesti za svoje prijestupe ali opet se vraćaju istim grijesima koje su prethodno osudili i počinjaju ih opet…i opet. Ne vraćati se na mjesto zločina, jer će ono ponovno dovesti srce u napast.

Često dok se opiru grijesima tijela u mladih nastane podijeljeno srce. Postajući mlaki jer služe dvojici gospodara – požudama tijela i služenju Bogu – mladi riskiraju tražeći odobravanje prije od svojih vršnjaka nego od Boga. Krepost čistoće traži nepodijeljeno srce.

Sveta (Majka) Tereza iz Calcutte je znala savjetovati mladim ljudima:

~Vi ste budućnost obiteljskog života.

~Vi ste budućnost međusobne radosti u ljubavi.

~Vi ste budućnost koja će od vaših života dati nešto prelijepo za Boga…čistu ljubav.

~Voljeti djevojku ili voljeti mladića je predivno, ali nemojte to pokvariti, nemojte to razoriti.

~Neka vam srce ostane čisto…Neka vam srce ostane djevičansko.

~Neka vaša ljubav ostane djevičanska, kako bi na dan vašeg vjenčanja mogli jedno drugome dati nešto prekrasno…radost čiste ljubavi.

Što je sveti lijek? Prvi je korak počinjati uvijek iznova…i iznova. Tražiti oproštenje od našeg Milosrdnog Gospodina u ispovjedaonici. Drugi je korak obratiti se našoj Svetoj Majci, Mariji, Mater pulchrae dilectionis, Majci lijepe ljubavi. Prečista Marija će nam pomoći prebroditi mnoga iskušenja tijela i živjeti svetu čistoću kao što ju je ona tako savršeno živjela sa Svetim Josipom.

Seks i sveta čistoća – I. dio

Biskup Fulton J. Sheen

Što je to u ovom slobodnom svijetu, zahvaljujući tisku i televiziji, što je kod mladih od najvećeg interesa? To je seks. Pa recimo nešto o njemu.

Danas je seks postao gotovo izluđujući. Svaka reklama ga mora koristiti tako da ste prisiljeni uvijek o njemu misliti. Što je on uistinu?

Glavni je razlog zašto o njoj želite znati to da je on otajstvo, misterij. Što je misterij? Pa misterij je Sakrament. U stvari, grčka riječ ‘mysterion’ jest latinska riječ ‘Sacramentum’ a hrvatska je riječ ‘Sakrament.’

A što je Sakrament? Tada ćemo shvatiti seks.

Svaki sakrament tj. svaki misterij ima dvije sastavnice. Prva je materijalna a druga - duhovna. Nešto vidljivo i nešto nevidljivo.

Uzmimo na primjer, Sakrament Krštenja. Koji je materijalni vid Krštenja? Voda. Koji je nevidljivi vid Krštenja? Čišćenje duše koje nas čini djecom Božjom.

Riječ je sakrament. Budući da postoji nešto čujno i nešto nevidljivo povezano s tim, konkretno, značenje te riječi.

Uzmimo na primjer, šalu. Ne znam hoću li se moći prisjetiti koje ovoga časa…e da, evo jedne. Jednu djevojčicu su jednom prilikom upitali: "Što ćeš raditi kad budeš velika kao tvoja mama? A djevojčica odgovori: "Smršaviti."

Evo vidite, svi ste se nasmijali. Zašto ste se tome nasmijali? Kad bi na primjer konj čuo tu šalu, konj se ne bi konjski nasmijao. Zašto se vi smijete? Jer iako slušajući čujete riječi kao i konj, vi im znate i značenje. Znate njihov smisao.

Euharistija je Sakrament, misterij. Nešto što možete vidjeti je kruh; ono nevidljivo je Kristova prisutnost.

Seks je otajstvo, misterij. Postoji nešto tjelesno: svatko je ili muško ili žensko. Vrlo jednostavno. Periodično. Uopće nije zamršeno.

Koji je nevidljivi znak seksa? Što je misterij? To je misterij ljubavi koji predstavlja nešto duhovno.

Kao prvo seks predstavlja Božju stvaralačku moć danu ljudima. On daje stvaralačku moć mužu i ženi umjesto da nas On sam stvara. On kaže ocu i majci: "Podijelit ću s vama svoju stvaralačku moć i vi ćete stvarati život." Ovo je duhovna strana braka i seksa ali ona predstavlja i nešto drugo.

Kad vi, djevojke i mladići odrastete jednog ćete dana doći pred oltar. Vjenčat ćete se i čitat će se poslanica Sv. Pavla Efežanima i ovo će vam biti rečeno. Svaka mladenka predstavlja Crkvu, svaki mladoženja predstavlja Krista. Razmislite o tome.

Bog je htio da u braku muž predstavlja Krista; da žena predstavlja Crkvu. Da li to znači da je muškarac glava ženi u smislu prevlasti? Ne. Muž je glava ženi u smislu žrtve.

Stoga kao što je Krist dao sebe za svoju zaručnicu, svoju mladu koja je Crkva, tako muž žrtvuje sebe za ženu.

Evo to je duhovna strana braka i seksa. Ona se dakle odnosi na ljubav, ljudsku ljubav između muža i žene, ljubav prema Bogu, ljubav prema Crkvi.

Roditeljima se čini jako teško podučiti svoju djecu cijelom misteriju seksa. Oni mogu razjasniti tjelesnu stranu ljubavi – to je lako – ali razjasniti i prenijeti misterij, otajstvo, duboku ljubav koja je uključena, to je uistinu gotovo nemoguće učiniti.

Tako će uvijek biti teškoća u razjašnjavanju misterija ljubavi.[9]

Bilješke:

[1] Ovo su Deset Božjih zapovijedi:

1. "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.

2. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga

3. Sjeti se da svetkuješ dan subotni.
4. Poštuj oca svoga i majku svoju.
5. Ne ubij.
6. Ne učini preljuba.
7. Ne ukradi.
8. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga
9. Ne poželi žene bližnjega svoga.

10. Ne poželi išta što je bližnjega tvoga!"

Zapovijedi urezane u dvije kamene ploče su dane Mojsiju isred ognja i dima, munja i grmljavine odakle mu je Bog na brdu govorio oko pedeset dana nakon što su Izraelci izbavljeni iz egipatskog ropstva na putu kroz pustinju u obećanu zemlju.

[2] usp. CCC br. 2519

[3] usp. Gal 5:23

[4] Ovo su plodovi molitve: 1) Jača vjeru; 2) hrani nadu; 3) povećava našu ljubav prema Bogu; 4) njeguje našu poniznost; 5) pridobiva milost i daje zadovoljštinu za grijehe.

[5] Quo vadis? Na hrvatskom: "Kuda ideš?"

[6] U Katoličkoj Crkvi, vjernici radije mole pred raspelom nego pred križem, kao što se u drugim denominacijama čini. Križ na sebi nema lika a raspelo ima raspeto tijelo našeg Gospodina. Svi Katolički oltari stalno moraju na istaknutom mjestu imati raspelo a ne sliku ‘uskrslog Krista.’ "Njegove nas rane iscijeliše" (Iz 53:5).

[7] Škapular je dugi, široki komad vunene odjeće koji čini dio vjerske odjeće redovnika, svećenika i sestara određenih vjerskih redova. Nosi se preko ramena i seže do stopala. Mali škapular je načinjen kao imitacija ovoga i sastoji se od dva komadića tkanine povezana uzicama a nose ga vjerni kao obećanje ili dokaz njihovog prakticiranja neke određene pobožnosti, na koju ukazuje vrsta škapulara koji nose. Među vjernicima koristi se više vrsta škapulara, kao što je smeđi škapular ili karmelski škapular koji se nosi u čast Isusove Muke; bijeli, u čast Presvetog Trojstva; plavi, u čast Blažene Djevice Marije; i crni, u čast sedam žalosti Blažene Djevice. Kada ih se poveže zajedno i nosi kao jedan, nazivaju se pet škapulara. Smeđi škapular je najpoznatiji.

[8] Sakramental Agnus Dei je pčelinji vosak prošlogodišnje Uskrsne svijeće korištene u papinim kapelama i Bazilici Sv. Petra. Koristi se za izradu malih Agnus Dei (Jaganjac Božji) medalja. Srcolika pločica zlatne boje s izdignutim križem i Jaganjcem Božjim i sadrži kap voska svečano blagoslovljenu od Pape u Rimu s posebnim molitvama za one koji ga nose u čast našeg Blagoslovljenog Otkupitelja kojeg s ljubavlju nazivamo ‘Jaganjcem Božjim’.

[9] Izvor: "Mladi i seks" video, Sheen Productions, Inc., 23 E. Main St., Victor, N.Y.

Avemaria@earthlink.net

Seks i sveta čistoća – II. dio

Biskup Fulton J. Sheen

J.M.J.

Što je to u ovom slobodnom svijetu, zahvaljujući tisku i televiziji, koja je kod mladih od najvećeg interesa? To je seks. Pa recimo nešto o tome.

Recimo sada nešto o razlici ljubavi u mladića i ljubavi u djevojaka. Vjerujem da će ova razlika ostaviti na vas utisak. Rekao bih, osobito na vas, mlade djevojke. Postoji ogromna razlika u načinu na koji mladić voli djevojku i djevojka mladića – upravo ogromna razlika.

Muškarac može voljeti neki dio žene; žena može voljeti samo čitavog muškarca.

Eto razloga, moje djevojke, zašto će mladići razgovarati o vašim nogama. Oni mogu voljeti dio vas. Mogu voljeti rupice na vašim obrazima ali moraju se oženiti ženom.

Da li vi [djevojke] ikada govorite o nogama mladića? Nikada. Nikada ni ne spominjete noge mladića. Zašto? Jednostavno zato što niste sazdane na taj način a mladić je drukčiji. Upravo je to razlog zašto vi morate paziti na mladiće. Nemojte misliti da vas vole samo zato što vole dio vas.

Vi djevojke ste polagane u ljubavi a mladići će reći: "Vi ste tako hladne."

Niste vi hladne, vi ste mudre, o tome se radi. Vi djevojke ne možete voljeti dok se potpuno i u cijelosti ne predate. Zato čekate.

Zato ne žurite u brak; dajte si vremena. Strpite se i vidite je li muškarac sposoban za žrtvu ili ne. Ako vas muškarac pokvari na bilo koji način, poslije neće voljeti istom ljubavlju kao prije.

Postoji jedna zanimljiva priča u Bibliji, a to je uvijek mjesto gdje treba potražiti mudrost u razumijevanju ljudskih postupaka.

Amnon je bio zaljubljen u svoju polusestru, Tamaru, mladu kćer Kralja Davida. Amnon se jednog dana pretvarao da je bolestan i molio je Tamaru da mu donese kolača. Tamara mu je donijela kolače, a on ju je tada osramotio. I rekao joj je: "Odlazi odavde!" I pozvao je sluge, izbacio je i zaključao vrata.

Biblija nam govori da je mržnja kojom je Amnon mrzio Tamaru bila veća od ljubavi kojom ju je ljubio. Drugim riječima, Amnon je znao da je kriv, da je nešto uništio, da je ubrao mladi cvijet, a krivnju je projicirao na nju kao da je ona bila kriva. [5]

Jedna djevojka mi je jednom ispričala kako ju je mladić obeščastio i na povratku njenoj kući održao joj lekciju o tome kako se mora čuvati mladića jer nisu dobri. Oni će se pretvarati da te vole. Pokušavao je zbaciti krivnju sa sebe.

Sada smo dakle naučili da postoji ogromna razlika između ljubavi muškarca i ljubavi žene. Čekajte dok niste dovoljno zrele i mudre. U Sjedinjenim Državama imamo veoma dugo razdoblje do zrelosti.

Da li ste znali da mi u Sjedinjenim Državama imamo najduže mladalaštvo na svijetu? Židovima, na primjer, je to razdoblje od trinaest godina. Danas te se smatra muškarcem. Jučer si još bio dječak ali sada si već odrastao mlad čovjek. Pa ipak ima kod nas i skakanja naprijed i natrag iz mladalaštva u zrelost i obrnuto; skakanja i preskakanja crte. Stoga se srtrpite dok vaša procjena ne bude zrela.

Na koncu, često se čuje među vama, mladim djevojkama i mladićima: "Više ne vjerujem, ja sam ateist. Jednostavno ne mogu vjerovati u Boga i drugo."

Ne prepirite se s takvima. Dat ću vam pravilo koje će vam puno pomoći u životu. Nikada ne obraćajte previše pozornosti na ono što ljudi kažu, umjesto toga obratite pozornost na razlog zašto to kažu. Što prikrivaju?

Govorio sam o ovome na tečaju jednoj stjuardesi međunarodne zrakoplovne kompanije, a kad sam došao do teme Ispovijedi rekla je:

"Nakon ovoga nikad više neću otići na Ispovijed. Odbijam postati katolik."

Rekao sam joj: "Poslušajte još jedno predavanje, a poslije njega prekinite."

Nakon sljedećeg predavanja, bila je bijesna. Zakričala je, vrišteći: "Pustite me van! Sada nikada neću postati katolik."

Rekoh joj, "Draga djevojko, nema nikakve povezanosti između onoga što ste čuli i vašeg ponašanja. Jeste li učinili pobačaj?"

"Jesam" - odgovorila je.

Dovršila je tečaj, bio sam očevidac vjenčanja i krstio dijete.

Ne obraćajte pozornost na ono što ljudi govore. Zašto kažu ono što kažu? Zašto je napadala Ispovijed? To je bio njen način bijega od osjećaja krivnje, okrivljujući Sakrament.

I kada čujete mlade da govore: "Ja sam ateist" i slično, ne prepirite se s njima o njihovoj vjeri. Obratite pažnju na njihov moral, kako žive? To je ono važno.

I, naš Blaženi gospodin je govorio, " Blago čistima srcem, jer će Boga gledati."

Čistoća nam bistri vid. Ako je prozor prljav, svjetlo ne može ući. Ako nam je moral nizak, vjera i Božje svjetlo ne može u nas ući. Zato ostanimo čisti.

Vi divna mladeži, vjerujem da će vas Duh Sveti nadahnuti da se sjetite nečega od ovoga što sam vam govorio danas. Bio sam sasvim iskren i pretpostavio da ste čestiti i da ćete takvi i ostati.

A vi djevojke, smijem li vam reći da postoji i ‘apostolat ljepote’?

‘Apostolat ljepote’. Ne stidite se pomisli na to. Vi ste mlade, privlačne, ali sama činjenica da ste mlade, da ste životne, da li shvaćate da kad je ljepota puna kreposti, da je daleko privlačnija od bilo čega drugog. Vi znate da ja posjedujem snagu koju mi je dao dobri Gospodin, snagu riječi, ali on je vama drago ovu drugu snagu. A ona je moćnija jer kao što je rekao stari grčki mudrac, "Svatko voli ljepotu".

Stoga, uvježbavajte ‘apostolat ljepote’. A za vas, dragi mladići, život je težak, on je bitka, ali Gospodin vam neće uskratiti svoju dobrotu.

Hvala vam, Bog vas ljubi. [6]

Bilješke:

[1] Sv. Josemaría Escrivá, "Krist prolazi," br. 164.

[2] U blaženom gledanju duše blaženih Boga gledaju izravno licem u lice, onakvog kao što jest. U tom gledanju blaženi jednako uživaju u Bogu. Ovo gledanje je nadnaravno samo blaženicima. Blaženi će gledati i znati sve tajne u koje su na zemlji vjerovali i gledati, prepoznati i uživati u onima koje su voljeli na zemlji, i znati će za molitve i štovanje koje im upućuju oni koji su još na zemlji.

[3] Papa Ivan Pavao II, "Blago čistima srcem," §2, audijencija od 8. listopada 1980., Sestre Sv. Pavla, 50 St. Paul Ave, Boston, MA 02130, l983.

[4] "Key West, Suddenly Shy, Puts Pasties on Its Party," by Nick Madigan, 10/20/04, New York Times Newspaper: http://www.nytimes.com/2004/10/20/national/20keys.html?oref=login

[5] usp. 2 Sam 13:1-19.

[6] Izvor: "Mladi i seks" video, Sheen Productions, Inc., 23 E. Main St., Victor, N.Y.

Nemoguće je govoriti o svetoj čistoći a da se ne osvrnemo na Govor na gori..

Kad je Isus mnoštvu govorio o dvanaest blaženstava, On je govorio ljudim svih vremena o ispravno moralnom ponašanju.

Osmim blaženstvom, "Blago čistima srcem,oni će Boga gledati," Krist je naučavao o čistoći čitave osobe, ne samo njenog srca. Srce predstavlja naše misli, riječi i djela. Sjećate li se jutarnje molitve Sestre Christine Joseph?

"Čovjek vrijedi toliko koliko mu srce vrijedi."[1] Čistoća srca je dar Božji i moramo biti postojani u svom bdjenju da postignemo i održimo ovu čistoću – čija će nagrada biti Blaženo Gledanje.[2]

Sveta čistoća je krepost. Isus je zato toliko naglasio čistoću kako bi nas upozorio da se žestoko borimo bez ikakvih popuštanja. A ako otpadnemo od milosti, započinjemo iznova. Kralj David je počinio smrtni grijeh preljuba. Bog ga je kaznio, on se pokajao za svoj grijeh i nastavio voditi život svete čistoće.

Isus nas je upozorio da štitimo čistoću našeg bića, osobito od ‘požude očiju’ i ‘preljuba u srcu.’ Da bismo shvatili ovo važno učenje, pogledajmo u Bibliju, Mt. 5: 27-28:

"Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. "

Grešna ‘požuda očiju’ i ‘preljub u srcu’ se može javiti čak i unutar braka. Drugim riječima, moralno je pogrešno da supružnici ‘koriste’ jedno drugo.

Papa Ivan Pavao II se osvrnuop na ovu žalosnu stvarnost tijekom opće audijencije 8. listopada l980:

"Preljub ‘u srcu’ se počinja ne samo kada muškarac na ovaakav način ‘gleda’ ženu koja nije njegova žena, nego, točnije, kada tako gleda bilo koju ženu. Čak i kada bi tako gledao svoju ženu, mogao bi počiniti preljub ‘u svom srcu.’"[3]

Ivan Pavao nam govori o tome kako se može dogoditi da muž postupa prema ženi kao ‘predmetu svog zadovoljenja.’

Grešna izopačenost sodomije, muškarca s muškarcem ili žene sa ženom, je najteža povreda ‘svete čistoće.’ Nedavno je New York Times izvijestio da se u Key Westu na Floridi u tijekom čitave godine gusto naseljenoj zajednici homoseksualaca svake godine proslavlja Fall Fantasy Fest. Istospolni rituali se izvode u potpunoj javnosti s malo ili bez prosvjeda mjesne policije ili mještana. Key West se spominje kao Sodoma i Gomora naših dana. [4]

"Pristojnost i čednost su mlađa braća čistoće," govorio je Sv. Josemaría Escrivá.

Kada se neka žena, mlađa ili starija, nečedno odijeva, ona nije samo iskušenje muškarcima da griješe protiv čistoće nego ona navlači i na svoju vlastitu dušu grijeh zavodnice. Nečedna žena koja otkriva svoje tijelo dok se kreće u javnosti (trgovački centar, sportska dvorana, koncert) može biti povod stotinama, možda tisućama muškaraca da počine grijeh ‘požude očiju’ i ‘preljuba u srcu’ unutar jednog sata.

Nečedno odjevena navijačica na primjer, koju televizijski snimatelj ESPN uhvati nebrojeno puta, može biti razlog strašne duhovne štete stotinama milijuna muških gledatelja širom zemlje, mladih i odraslih. Bijes i prijezir koji žene i majke nose u svojim srcima prema takvim nečednim ženama koje tako izazivaju njihove sinove i muževe je opet novi grijeh protiv čistoće srca.

Jao nečednim ženama koje zazivaju mnoga zla u duše putem očiju. Jer takve žene izazivaju zvijer u muškarcima i uzrokuju gubitak časti čitavog ženskog roda i poštovanja prema njima.

Jedan poznati svećenik dobro poznat gledateljima katoličke televizijske mreže je bio plivač i ronioc, prvak učilišta. Nakon što je postao svećenik, kako je u našoj kulturi propadala pristojnost i čednost, nažalost više nije mogao posjećivati bazene i plaže. To je za njega postala grešna prigoda zbog nečedno odjevenih žena u kupaćim kostimima koji su dizajnirani kako bi javno izložili njihova tijela.

Ako biste danas pozvali goste na svoj bazen, bilo bi dobro da imate čedne kupaće kostime svih veličina, kako biste u svom domu zadržali čistoću srca. Ili još bolje, učinite kao što čini poznata seoska kuća za duhovne vježbe “Katolička obitelj” u Ohiou. Oni imaju odlično pravilo pristojnosti za obitelji koje plivaju u njihovom bazenu. Svi nose duge prostrane majice preko svojeg kupaćeg kostima u vodi i izvan nje. Bogu je sigurno ugodna ovakva cjelovita rekreacija.

povratak na vrh stranice

Statistike o pobačajima

Abortion facts

Slijedi popis korisnih statistika o pobačajima kao i nekih činjenica o abortifacients. Sve brojke su iz pro-abortion izvora ljubaznošću Alan Guttmacher Instituta and Planned Parenthood's Family Planning Perspectives.

WORLDWIDE

Broj pobačaja godišnje: Približno 46 milijuna
Broj pobačaja dnevno: Približno 126.000

Where abortions occur:
78% of all abortions are obtained in developing countries and 22% occur in developed countries.

Legality of abortion:
About 26 million women obtain legal abortions each year, while an additional 20 million abortions are obtained in countries where it is restricted or prohibited by law.

Abortion averages:
Worldwide, the lifetime average is about 1 abortion per woman.

© Copyright 1999-2000, The Alan Guttmacher Institute. (www.agi-usa.org)

UNITED STATES

Number of abortions per year: 1.37 Million (1996)
Number of abortions per day: Approximately 3,700

Who's having abortions (age)?
52% of women obtaining abortions in the U.S. are younger than 25: Women aged 20-24 obtain 32% of all abortions; Teenagers obtain 20% and girls under 15 account for 1.2%.

Who's having abortions (race)?
While white women obtain 60% of all abortions, their abortion rate is well below that of minority women. Black women are more than 3 times as likely as white women to have an abortion, and Hispanic women are roughly 2 times as likely.

Who's having abortions (marital status)?
64.4% of all abortions are performed on never-married women; Married women account for 18.4% of all abortions and divorced women obtain 9.4%.

Who's having abortions (religion)?
Women identifying themselves as Protestants obtain 37.4% of all abortions in the U.S.; Catholic women account for 31.3%, Jewish women account for 1.3%, and women with no religious affiliation obtain 23.7% of all abortions. 18% of all abortions are performed on women who identify themselves as "Born-again/Evangelical".

Who's having abortions (income)?
Women with family incomes less than $15,000 obtain 28.7% of all abortions; Women with family incomes between $15,000 and $29,999 obtain 19.5%; Women with family incomes between $30,000 and $59,999 obtain 38.0%; Women with family incomes over $60,000 obtain 13.8%.

Why women have abortions
1% of all abortions occur because of rape or incest; 6% of abortions occur because of potential health problems regarding either the mother or child, and 93% of all abortions occur for social reasons (i.e. the child is unwanted or inconvenient).

At what gestational ages are abortions performed:
52% of all abortions occur before the 9th week of pregnancy, 25% happen between the 9th & 10th week, 12% happen between the 11th and 12th week, 6% happen between the 13th & 15th week, 4% happen between the 16th & 20th week, and 1% of all abortions (16,450/yr.) happen after the 20th week of pregnancy.

Likelihood of abortion:
An estimated 43% of all women will have at least 1 abortion by the time they are 45 years old. 47% of all abortions are performed on women who have had at least one previous abortion.

Abortion coverage:
48% of all abortion facilities provide services after the 12th week of pregnancy. 9 in 10 managed care plans routinely cover abortion or provide limited coverage. About 14% of all abortions in the United States are paid for with public funds, virtually all of which are state funds. 16 states (CA, CT, HI, ED, IL, MA , MD, MD, MN, MT, NJ, NM, NY, OR, VT, WA and WV) pay for abortions for some poor women.

© Copyright 1998, The Alan Guttmacher Institute. (www.agi-usa.org)
© Copyright 1997, The Alan Guttmacher Institute. (www.agi-usa.org)
© Copyright 1995, Family Planning Perspectives
© Copyright 1988, Family Planning Perspectives

Abortifacients facts

The Pill – Progesterone only, low dose combination pills
The Physician’s Desk Reference lists the above hormonal contraceptives as having three mechanisms of action: 1) Prevent ovulation, 2) Thicken the cervical mucous to prevent sperm from entering the uterus and fallopian tube, and 3) Alter the lining of the uterus so implantation cannot take place. The third action, if and when it occurs, is abortifacient (meaning a human life has begun but cannot continue to develop without the nourishment provided through the mother’s uterine wall). Although pro-life physicians continue to debate if and how often hormonal contraceptives interfere with the implantation of an embryo, it is important to educate ourselves and our clients about this potential action of the Pill. Those who seek to protect the sanctity of human life from the point of fertilization should be cautious about taking any drug which could end the developing child’s life.

For further research, download or purchase the helpful booklet Does the Birth Control Pill Cause Abortions?

Norplant
This implant is placed under the skin of the arm for up to a 5 year period. The progesterone hormone’s effect is to suppress ovulation, but after 2 years, there is a greater chance of break-through ovulation and fertilization. The hormone may prevent implantation of the embryo.

Depo-Provera
This Progesterone (hormone) derivative is injected every 3 months to prevent a woman from ovulating, but it also alters the uterine lining. Break-through ovulation and fertilization may occur, though less frequently than with Norplant. The hormone may prevent implantation of the embryo.

Morning after pill
Large doses of existing birth control pills (or another drug levonorgestrel, known as Plan B) are given up to 72 hours after intercourse to attempt to prevent the implantation of the embryo. A second dose is given 12 hours after the first one. The action of these large doses of hormones birth control pills work to prevent ovulation and/or fertilization.

RU-486
When a woman is given RU-486 (also called Mifepristone), it kills her baby by interfering with progesterone, the hormone which keeps the baby implanted in the wall of the mother’s uterus. Two days later, the woman returns to the clinic to receive a prostaglandin drug which induces labor and expels the dead embryo (RU-486 is used until 7 weeks after the first day of her last menstrual period). If the baby hasn’t been expelled by the time the woman makes her third visit to the doctor, she will require a surgical abortion procedure (5-8% likelihood). Raymond, Klein & Dumble, the pro-abortion authors of RU486 Misconceptions, Myths and Morals, (IWT Pub, 1991) stress that RU-486 is not safe for women and list the following contraindications (reasons a person should not take RU-486): under age 18 or over 35; menstrual irregularities; history of fibroids, abnormal menstrual bleeding or endometriosis cervical incompetence, previous abortion, or abnormal pregnancies; pelvic inflammatory disease; recent use of IUD or the pill 3 months.

Methotrexate & Misoprostol
Two drugs that were developed for cancer (methotrexate) and ulcer (misoprostol) treatment are now being used in combination to kill babies. Methotrexate is used to poison the baby and then Misoprostol empties the uterus of the baby. Keep in mind that Methotrexate is a chemotherapy drug with the potential for serious toxicity, which can result in the death of the mother as well as the baby. (Methotrexate & Misoprostol to Terminate Early Pregnancy, R. Hausknecht, New England Journal of Medicine, Vol.333, No. 9, 8/31/95, Pg. 537 and “Methotrexate & Misoprostol,” M. Creinin et al., JAMA, Oct. 19, 1994 and Physicians Desk Reference)

povratak na vrh stranice

"...Sedam smrtnih grijeha današnjeg svijeta: bogaćenje bez rada, uživanje bez savjesti, znanje bez karaktera, poslovanje bez morala, znanost bez čovječnosti, religije bez žrtve i politika bez načela..."

(Mahatma Gandhi)

povratak na vrh stranice

NOVODOPSKE CRTICE

Prema Večernjem listu, jedan je Zagrepčanin za životni horoskop svoje kućne ljubimice zmije platio 400 kuna. A želi li tko životni horoskop za sebe ili partnera, izdvojit će od 200 do 700 kuna. U Njemačkoj i do 200 eura. Iako mnogi ozbiljni ljudi smatraju astrologiju običnom prijevarom, interes "tržišta" za astrološkim uslugama ne opada. Zagrebačka Astrološka škola dokazuje da će takvih kadrova uz svesrdnu pomoć hrvatskih medija biti možda i "za izvoz". Interes tržišta ne znači, međutim, da je bilo kakva roba ujedno i moralno dobra, jer bi tada primjerice dileri droge postali očevi nacije. Zato kršćani prije svih trebaju stvari nazivati pravim imenima, kako je u svezi s astrologijom lucidno učinio Igor Kapišinsky u češkom counter-cult časopisu Dingir.

SJAJ I BIJEDA ASTROLOGIJE

Nakon što je astrologija procvala u vrijeme kraljevanja Ljudevita XII i doživjela svoj vrhunac s Regiomontanusom (pravim imenom Johannes Müller), M. Nostradamusom i J. B. Morinom, u 16. i 17. stoljeću joj se "smrklo". Ta stoljeća iznjedrila su nove prirodne znanosti i velikane poput Descartesa, Pascala, La Fontainea, Voltairea, Laplacea, Kopernika, Galilea, Keplera, Newtona i drugih. Nakon daljnjeg snažnog zamaha i prevratnih uspjeha prirodnih znanosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeća (teorija relativnosti, kvantna mehanika) činilo se da je astrologiji posve odzvonilo. Stoga je za današnjeg prosječnog i kritički mislećeg poznavatelja prirodnih znanosti suvremena "reinkarnacija" astrologije neshvatljiva i šokantna. Sociolozi i psihijatri tu pojavu ipak shvaćaju.

Svidjelo se nama ili ne, na koncu 20. stoljeća (i početku 21.) ponovo se susrećemo s pokušajima instalacije astrologije na sveučilištima i njenog prihvaćanja kao znanstvene discipline, ali i proširenja njene primjene u praktičnome životu. Tako se događa da astrolozi pomažu istraživati ubojstva, daju savjete najistaknutijim političarima, osnivaju savjetovališta za zaručnike, interveniraju u medicinskim službama, osnivaju "astroljekarne", i sve češće i samouvjerenije nastupaju u našim medijima.

Slično je na Zapadu. Bivši top-model Elizabeth Theissier specijalizirala je političku astrologiju i radila za bivšeg francuskog predsjednika koji je aktivno podupirao nastojanja za povratkom astrologije na Sorbonnu. Astrolološki konzilij daje savjete izraelskoj vladi u važnim odlukama. U njemačkom gradu Erlangenu profesor Pfaff vodi Katedru astrologije, a u Parizu je gigantski Astrološki centar smješten upravo na Champs Elyseés. Astrološko pomodarstvo zahvatilo je i Moskvu: astrološka akademija navodno ima sjedište u zgradi nekadašnjeg Visokog učilišta komunističke partije. Jasno je da se ne radi samo o pukoj zabavi. Samo pet tisuća njemačkih astrologa zaradilo je 1993. godine oko 50 milijuna eura na ljudskoj lakovjernosti.

Na temelju astroloških priručnika možemo ovako sažeti temelju tezu klasične astrologije: "Buduća ili prošla sudbina čovjeka, životinje, stvari pa čak i institucije uvjetovana je ili pod utjecajem vidljivog položaja nebeskih tijela, i to već u trenutku nastanka, rođenja, začeća, postavljanja zaglavnog kamena." Tu započinje sva bijeda astrološkoga nauka.

Zašto astrolozi uvijek zahtijevaju da im se kaže upravo točan nadnevak rođenja kad dobar ginekolog uspijeva odgoditi početak poroda čak i do sedam dana? Zar time ne suodređuje sudbinu novorođenog djeteta? Što je sa preuranjenim porodima ili rađanjem carskim rezom? Zar takve neprirodne intervencije ne ometaju navodni utjecaj zvijezda? Koji trenutak smatrati pravim trenutkom rođenja? Je li to prvi udisaj novorođenčeta (prema J. Quingleyju), prerezivanje pupčane vrpce (C. Aubier) ili tek prvi djetetov plač? Krajnje je vrijeme da se astrolozi o tome dogovore. Još veći problem čini astrologiji zanemarivanje prenatalnog razdoblja djetetova života. Zar je moguće da ništa ne utječe živi plod u majčinoj utrobi? Ako je pak trenutak začeća odlučujući za djetetovu sudbinu, zašto astrologe toliko zanimaju podrobnosti u svezi s trenutkom i mjestom rođenja?

Astrološko "proročanstvo" temelji se na dvjema radnjama. Prva je sastavljanje ili izračun horoskopske natalne karte, druga je tumačenje horoskopa (divinacija). U prvoj stvari neophodno je ucrtati u horoskop četiri važne točke bez kojih nema astrološke prognoze: ascendent i descendent, tj. istočni i zapadni presjek ekliptike i obzorja, te medium coeli i imum coeli, odnosno presjek ekliptike s lokalnim meridijanom iznad ili ispod obzorja, odnosno – drugim riječima – sredinu ili dubinu neba. Za horoskop je jako važno znati točno vrijeme i mjesto rođenja te efemeride, zatim izračunati položaje važnih točaka, odrediti uzajamne aspekte planeta, pretvoriti usporednice za određene potrebe, odabrati pojedinačne kuće, itd.

No, kako primjerice sastaviti horoskope na području polarnoga kruga? To pitanje može razgnjeviti pojedine astrologe. Na polarnome krugu ili iza njega jednostavno nema četiriju temeljnih točaka: ascendenta, descendenta, medium niti imum coeli. Zato se Eskimi ne mogu zabavljati izradom horoskopa. Neriješenim problemom astrologije ostaju drugi planeti. Primjerice, iz perspektive Plutona neki planeti ne mogu biti u opoziciji, pa bi horoskop hipotetskog Plutonjanina bio nepotpun jer bi tim planetima nedostajao potreban "loš aspekt". Ili još bolje – kako sastaviti horoskope djeci rođenoj na svemirskome brodu? Zašto blizanci sa istim horoskopom vrlo često imaju različite životne sudbine? Takvih pitanja ima premnogo. Ona bi za astrologiju mogla biti vrlo neugodna kad cijela prva radnja–sastavljanje natalne karte–ne bi bila samo najobičinija pseudoznanstvena dimna zavjesa. Za "učinkovitost" astrologije najvažnija je ona druga radnja kojoj zapravo dimna zavjesa i ne treba. Divinacija je u stvari najobičnije pogađanje koje se može provoditi s horoskopom ili bez njega. Radi se o umijeću koje graniči s psihološkim trikom: kako interpretaciju horoskopa što primjerenije prilagoditi očekivanjima korisnika i izazvati u njemu subjektivan osjećaj zadovoljstva.

Taj subjektivni osjećaj zadovoljstva ipak ne može biti argument u prilog astrologiji. U tzv. kalifornijskom tekstu prof. Eysenck između ostalog dokazuje sljedeće: ukoliko se u horoskopu zamijene temeljni pojmovi, čovjek će snjime biti jednako zadovoljan kao kad bi horoskop ostao u prvotnoj verziji. Pri jednom pokusu u Francuskoj 80% korisnika je izrazilo zadovoljstvo svojim horoskopom, iako nisu znali da su kao "svoje" dobili horoskope dvadesetorih zločinaca koji su odreda završili pod giljotinom. U sličnom istraživanju kojeg je proveo bračni par Gauquelin, 94% korisnika bilo je zadovoljno "svojim" horoskopima, iako oni potječu od 150 francuskih ubojica. G. Dean iz Australije ustanovio je da ako u horoskopima promijenimo sve pojmove u njima nasuprotne, gotovo svaki korisnik će svejedno biti s njima zadovoljan. Fizičar S. Carlson provjerio je 116 horoskopa i ustanovio da su njihova predviđanja bila točna samo u 34% slučajeva. Astronomi A. R. Cluver i P. Iann ustanovili su tek 10-postotnu točnost predviđanja u individualnim horoskopima. Kada znamo da gatanje iz kave ili padajućeg lišća može teoretski biti uspješno u čak 50% slučajeva, možemo zaključiti da astrolozi ne umiju čak ni pogađati.

Sa znanstvenog stajališta jasno je da svi događaji na Zemlji podliježu svemirskim utjecajima jer su Zemlja i ljudi dio svemira. Svemirske pojave i utjecaji predmet su znanstvenog istraživanja. Znanost do sada poznaje samo četiri temeljne interakcije energije ili sile: snažnu, slabu (ove dvije postoje u jezgri atoma), elektromagnetsku i gravitacijsku. Astrologiji ne odgovara nijedna od njih, jer s njima ne može operirati ukoliko bi htjela objasniti djelovanje nebeskih tijela na ljudsku sudbinu u smislu svoje temeljne teze.

Međutim, astrolozi bi barem teoretski mogli uzeti u obzir silu gravitacije. Neki od njih, poput slovačkih astrologa Čemicke ili Chorvata dopuštaju tu mogućnost. Sa stajališta astronomije bilo bi moguće istražiti mogućnost djelovanja gravitacijske sile pojedinih planeta na tijela s vrlo malom masom, dakle i na čovjeka. Moglo bi se u detalje prikazati najraznije poremećaje ili ekstremne situacije koje se tiču takvog djelovanja. Međutim, dobili bismo cijeli arsenal argumenata za tvrdnju o zanemarivom utjecaju sile teže većih planeta Sunčevog sustava na tijela s malom masom. Iako gravitacijska sila teoretski djeluje na neograničenoj udaljenosti, njeno opadanje s obzirom na razmjere udaljenosti znači da neće gotovo nikako utjecati na objekt djelovanja. Astrolozi primjerice ne uzimaju u obzir činjenicu da Marsova sila teže u odnosu na "gravitaciju" primalje ili liječnika teških 70 kg utječe šest puta manje na novorođenče. Što još reći o medicinskim sestrama i ostalom osoblju koje se "vrti" oko rodilje slično kao planeti oko Sunca, ali s neusporedivo većim iako kaotičnim gravitacijskim utjecajem na novorođeno dijete? Dakle, ni sila teže ne može biti posrednik konkretnih i posebnih utjecaja nebeskih tijela na Zemlju, a pogotovo ne na sudbine ljudi.

Iako u borbi s pseudoznanošću nije nikad moguće potpuno pobijediti, ne smijemo šutjeti, jer je "za pobjedu zla dovoljno kad dobri ljudi uopće ništa ne čine" (E. Burke). U tom nastojanju nam je saveznik rimski pjesnik Kvint Enije (239-169. god. pr. Kr.), koji je besmislenost astrologije izrazio savršeno točno ovim riječima: "Astrološko gatanje stoji jednu drahmu i upravo je za toliko preskupo."

Preveo i pripremio: Alen Matušek

povratak na vrh stranice

Djeluje li antibaby pilula abortivno?

Razmotrimo način djelovanja i u tome je odgovor. Podebljano crvenim.

TRINOVUM tablets

SCHEDULING STATUS:
Schedule 3

PROPRIETARY NAME
(and dosage form):

TRINOVUM tablets

COMPOSITION:
TRINOVUM is a combination oral contraceptive regimen consisting of three different concentrations of oestrogen and progestogen plus placebo tablets as follows:
7 white tablets each contain 0,5 mg norethisterone and 0,035 mg ethinyl oestradiol.
7 pale peach tablets each contain 0,75 mg norethisterone and 0,035 mg ethinyl oestradiol.
7 peach tablets each contain 1,0 mg norethisterone and 0,035 mg ethinyl oestradiol.
7 green placebo tablets.

PHARMACOLOGICAL CLASSIFICATION:
A 18.8 Medicines acting on genito-urinary system. Ovulation-controlling agents.

PHARMACOLOGICAL ACTION:
In TRINOVUM therapy the low dose of the oestrogenic component, ethinyl oestradiol (0,035 mg), combined with successive weekly increased dosages of the low potency progestogenic component, norethisterone (0,5 mg-0,75 mg-10 mg) produces a hormonal pattern which resembles that of the normal physiological menstrual cycle. The primary effect is gonadotropin suppression with inhibition of ovulation but contraceptive effectiveness is enhanced through changes in the cervical mucous (which increase the difficulty of sperm penetration) and the endometrium (which reduce the likelihood of implantation).

(Smanjiti vjerojatnost implantacije znači osiromašiti stijenku maternice iznutra tako da ne bude dovoljno prokrvljena. Tako se već začeto dijete usađivanjem u tu stijenku neće moći hraniti niti doći do kisika. Ako dakle dva prethodna mehanizma ne 'upale', treći mehanizam će dijete ubiti gušenjem i izgladnjivanjem. Pa iz u sve to pilula ne djeluje 100% učinkovito, što znači da se dijete i tada može roditi.) Treba čitati upute.

Stopping the synthetic hormone administration produces a withdrawal bleeding, resembling menstruation, at average intervals of 28 days.
Pharmacokinetics
Norethisterone and ethinyl oestradiol are rapidly and well absorbed following oral administration and peak plasma levels occur within 1 - 4 hours. Norethisterone and ethinyl oestradiol are metabolised by first-pass metabolism. The mean bioavailability following first-pass metabolism is 65 - 80% for norethisterone and 40 - 50% for ethinyl oestradiol. Norethisterone is bound to both albumin and sex hormone binding globulin (SHBG). Ethinyl oestradiol is 98% bound to albumin, but is not bound to SHBG. The elimination half-life of norethisterone is 5 - 14 hours and 6 - 20 hours for ethinyl oestradiol. Both norethisterone and ethinyl oestradiol are eliminated via renal and faecal pathways.

INDICATIONS:
TRINOVUM is indicated for the prevention of pregnancy.

CONTRA-INDICATIONS:
Oral contraceptives are contra-indicated in patients with:
Markedly impaired liver function, benign or malignant liver tumour which developed during the use of oral contraceptives or other oestrogen-containing products, known or suspected carcinoma of the breast, known or suspected oestrogen-dependent neoplasia, undiagnosed abnormal genital bleeding, recurrent cholestatic jaundice. Thrombophlebitis, thromboembolic disorders (including deep thrombosis, pulmonary embolism and cerebrovascular accident), cerebral vascular disease, coronary artery disease, myocardial infarction, severe migraine, or a past history of these conditions. Medication should be discontinued immediately if migraine becomes focal or if there is a loss of vision or if there is an onset of unexplained chest pain.
TRINOVUM is contra-indicated in patients with a hypersensitivity to any component of this product.
Relative contra-indications include a history of diabetes mellitus, epilepsy, asthma, hypertension, depression, porphyria or states in which fluid retention occurs.
Combined oral contraceptives should be avoided in known or suspected pregnancy and in patients who are breast-feeding.

WARNINGS:
The following conditions may increase the risk of complications associated with oral contraceptive use:

Conditions, which may increase the risk of developing venous thromboembolic complications, e.g. prolonged immobilisation or major surgery.

Risk factors for arterial disease, e.g. smoking, hyperlipidemia, hypertension or obesity.

Migraine with aura.

Diabetes mellitus.

Severe depression or a history of this condition.

DOSAGE AND DIRECTIONS FOR USE:
The first white tablet should be taken on the first day of the menstrual cycle, i.e. the first day of menstrual bleeding. One white tablet is taken at the same time each day for 7 consecutive days; one light peach tablet is then taken daily for 7 days followed by one peach tablet daily for 7 days and then one green tablet daily for 7 days, during which time withdrawal bleeding usually occurs. During the FIRST cycle, it is important that an additional method of birth control be applied until all white and all pale peach tablets have been taken. After 28 tablets have been taken the first tablet (white) from the next package must be taken the following day whether or not bleeding is present. Use of oral contraceptives in the event of a missed menstrual period:

1.	If the patient has not adhered to the prescribed dosage regimen, the possibility of pregnancy should be considered after the first missed period and oral contraceptives should be withheld until pregnancy has been ruled out.
2.	If the patient has adhered to the prescribed regimen and misses two consecutive periods, pregnancy should be ruled out before continuing the contraceptive regimen.

Missed tablets:
If the patient forgets to take a tablet, she should take the tablet as soon as she remembers. Then she should take the next tablet at the regular time, even if it means taking two tablets on the same day. Should the patient miss more than one tablet, she should continue taking tablets on schedule and, in addition, use another method of contraception for the rest of that cycle.

SIDE-EFFECTS AND SPECIAL PRECAUTIONS:

1.	The following side-effects have been reported in patients receiving oral contraceptives and are believed to be medicine-related: Nausea and/or vomiting, abdominal cramps, bloating, colitis, gastro-intestinal irritation, spotting, chloasma or melasma which may persist; skin pigmentation, breast changes (tenderness, enlargement and secretion), change in appetite, change in body mass (increase or decrease), change in cervical erosion and cervical secretion, cholestatic jaundice, increase in size of uterine leiomyomata, rash (allergic), vaginal candidiasis, change in corneal curvature (steepening), intolerance to contact lenses, mood changes, irritability, changes in libido, pre-menstrual syndrome and temporary infertility after discontinuation of treatment.
2.	Hypertension may occur in association with the use of oral contraceptives. Regular blood-pressure checks, including a pre-treatment level, are advisable.
3.	A decrease in glucose tolerance has been observed in a significant percentage of patients on oral contraceptives. For this reason, pre-diabetic and diabetic patients should be carefully observed while receiving oral contraceptives.
4.	The onset or exacerbation of migraine or development of headache of a new pattern which is recurrent, persistent, or severe requires discontinuation of oral contraceptives and evaluation of the cause.
5.	In breakthrough bleeding, as in all cases of irregular bleeding from the vagina, pathological causes should be borne in mind. In persistent or recurrent abnormal bleeding from the vagina, adequate diagnostic measures are indicated to rule out pregnancy or malignancy.
6.	Patients with a history of psychic depression should be carefully observed and the medicine discontinued if depression recurs to a serious degree. Patients becoming significantly depressed while taking oral contraceptives should stop the medication and use an alternate method of contraception in an attempt to determine whether this symptom is medicine-related.
7.	Since oral contraceptives may cause some degree of fluid retention, they should be prescribed with caution and with careful monitoring to patients with conditions which might be aggravated, such as convulsive disorders, migraine syndrome, asthma or cardiac or renal insufficiency.
8.	Patients with a history of jaundice during pregnancy have an increased risk of jaundice while receiving oral contraceptives. If jaundice recurs in such patients, oral contraceptives should be discontinued.
9.	Steroid hormones may be poorly metabolised in patients with impaired liver function and should be administered with caution in such patients.
10.	Prolonged amenorrhoea following the use of oral contraceptives may occur. The incidence is in the order of 1% of users. Caution is advised where oligomenorrhoea or amenorrhoea have occurred in the past.
11.	The doctor must take a complete medical and family history before prescribing oral contraceptives. At that time, and about once a year thereafter, the doctor should generally examine the patient's blood pressure, breasts, abdomen, and pelvic organs (including a Papanicolaou smear, i.e. test for cancer).
12.	If the decision is made to discontinue oral contraceptives alternate contraceptives should be offered.
13.	Women who use oral contraceptives should be strongly advised not to smoke.
14.	The use of oral contraceptives is associated with increased risk of ocular lesions, gall bladder disease, and congenital defects during early pregnancy (including heart defects and limb defects). Women who discontinue oral contraceptives with the intent of becoming pregnant should be recommended to use an alternate form of contraception for about three months before attempting to conceive.
15.	The incidence of disease of the circulatory system in women using combined oral contraceptives is significantly greater than those of controls, and mortality is slightly increased. Several reports suggest that this increased risk of cardiovascular disease may continue for a number of years after stopping oral contraceptives.
16.	Coronary thrombosis, cerebrovascular accidents and venous thrombosis are more likely to occur in women aged 35 years or over, particularly if they have used the contraceptive for longer than five years, if they smoke, if they are obese or if they are hypertensive. Additional risk factors are diabetes, hypercholesterolaemia and familial hyperlipoproteinaemia. However, the risk of mortality due to oral contraceptives in women under 35 years who are in the high-risk group is in general far less than the risk of mortality due to pregnancy.
17.	Surgery is more likely to be associated with an increased incidence of thrombotic side-effects. Adequate precautions should be taken.
18.	Case reports have been published of benign hepatic tumours in women on oral contraceptives for a prolonged time, but a causal relationship has not been established. The preparation should be discontinued if persistent upper abdominal pain develops.
	Interaction with other medicines and efficacy:
19.	The metabolism of oral contraceptives may be influenced by various drugs and herbal preparations including St John's wort. A decrease in hormonal effectiveness may occur with the induction of certain isoenzymes in the liver which enhance metabolic elimination (e.g. cytochrome P450 3A4), and interference with enterohepatic circulation of estrogens.
20.	Decreased effectiveness of the estrogenic component or oral contraceptives may result in spotting, breakthrough bleeding and possible oral contraceptive failure. It is possible that induction of these same isoenzymes might also lead to reductions in circulating levels of the progestational component of TRINOVUM. Of potential clinical importance are drugs and herbal supplements that are known to affect the induction of these enzymes (e.g. St John's wort, barbiturates, phenytoin sodium and especially rifampin).
21.	Oral contraceptive failure may occur with concomitant antibiotic therapy (e.g. ampicillin, neomycin) due to impairment of the enterohepatic circulation of estrogens which may result in hastened elimination and impaired effectiveness. For maximal protection, additional non-hormonal contraception should be recommended for the duration of antibiotic therapy and for 7 days afterwards. Those on long-term antibiotic therapy need only, take extra precautions for the first two weeks of antibiotic therapy.
22.	The efficacy of oestrogen containing contraceptives may be decreased by the concomitant administration of rifampicin and St John's wort. Reports have suggested interaction with topiramate, griseofulvin and troglitazone. A similar association has been suggested with concomitant use of barbiturates, phenylbutazone, phenytoin sodium, carbamazepine and tetracycline. With vomiting or diarrhoea the absorption of oral contraceptives may be diminished and women should be advised to use additional methods of contraception at the time of such disorders.
23.	Oral contraceptives may interfere with some laboratory estimations, in particular hormones (decreased pregnanediol excretion), glucose tolerance (decreased), thyroid function (increased TBG, PB1), blood coagulation (increased prothrombin and factors II, VII, VIII, IX, X, XII, XIII and decreased antithrombin 3, increased noradrenaline-induced platelet aggregation), serum triglycerides and serum cholesterol (increased) and liver function tests (increased BSP retention). In addition, low density lipoprotein (LDL) cholesterol levels may be increased and high density lipoprotein (HDL) cholesterol levels may be decreased. Serum folate levels may be depressed by oral contraceptive therapy. This may be of clinical significance if a woman becomes pregnant shortly after discontinuation of oral contraceptives.

KNOWN SYMPTOMS OF OVERDOSAGE AND PARTICULARS OF ITS TREATMENT:
Serious ill effects have not yet been reported following acute ingestion of large doses of oral contraceptives by young children. Overdosage may cause nausea, vomiting, and withdrawal bleeding may occur in females.
If the patient is intensely uncomfortable, emesis should be induced or gastric lavage performed. Otherwise, such symptomatic treatment as appears indicated should be instituted.

CONDITIONS OF REGISTRATION:
Advertising to the professions only.

IDENTIFICATION:
The TRINOVUM blister pack contains 7 white, 7 pale peach, 7 peach and 7 green coloured, small, round, odourless tablets with flat surfaces and bevelled edges. The tablets are engraved on both the upper and lower surfaces as follows: white - "C535", pale peach - "C735", peach - "C135" and green - "C-C".

PRESENTATION:
Carton containing a blister pack of 28 tablets.

STORAGE INSTRUCTIONS:
Protect from light and keep out of the reach of children. Store below 25°C.

REGISTRATION NUMBER:
S/18.8/124

NAME AND BUSINESS ADDRESS OF THE APPLICANT:
JANSSEN - CILAG
Janssen Pharmaceutica (Pty) Ltd.
(Reg. No. 1980/011122/07)
15th Road
Halfway House
1685

DATE OF PUBLICATION OF THIS PACKAGE INSERT
4 March 1985

        Code no.: 024166
        2001K
        Britepak

Updated on this site: December 2002
Source: Pharmaceutical Industry

povratak na vrh stranice